Prvi fizioterapeut ŠN Rijeka Bruno Greblički: Držanje današnje djece je katastrofalno, mobiteli i playstation uzeli su danak

43

Ovaj je put za press pult HNK Rijeka sjeo Bruno Greblički, glavni fizioterapeut Škole nogometa HNK Rijeka koji je svojim je rukama i iskustvom stjecanim od 1987. godine dosad pomogao doslovno bezbrojna koljena, leđa, laktove, kvadricepse…i sportaša, i nesportaša, prijatelja, poznanika, poznatih i manje poznatih lica. Za Grebličkog se zna zbog njegovih zlatnih ruku, ali i zbog njegovog direktnog i često nebiranog, izvornog rječnika kojim dodatno, vjerujemo, ostavlja svoj upečatljiv, ali pozitivan dojam. Greblički definitivno nije od onih koji u ime društvenih normi suzdržavaju svoju iskrenost, što se danas rijetko viđa.

Greblički je u HNK Rijeka stigao 1996. i dugo je bio jedini profesionalni fizioterapeut kluba. Škola nogometa bila je tada bez ijednog kao što su mnogi seniori hrvatskih klubova diljem Hrvatske, nažalost, i dandanas:

– Teško je uopće uspoređivati medicinski segment “Rijeke” nekad i sad. Iako, ne govorimo o nekom dugom razdoblju, tih desetak godina velikih promjena oko nas utjecale su i na sportsku fizioterapiju: svaka je informacija na internetu, aparatura je dostupnija,… Što se tiče “Rijeke”, bez intencije da ikome podilazim, moram reći da s dolaskom novog vlasnika i voditeljice Medicinske službe, dr. Nataše Bakračić, u “Rijeci” govorimo i o – nadstandardu. U prvoj momčadi “Rijeka” ima 4 fizioterapeuta, u Omladinskoj školi 3, a da ima još jednoga – bilo bi izvrsno.  Stvarno su uložili maksimalno u brigu za medicinski segment i medical staff. Jako sam zadovoljan, rekao nam je Greblički na početku razgovora.

Kada govorimo o razlikama između sportske i klasične fizioterapije, Greblički potvrđuje da se u sportskoj medicini od fizioterapeuta očekuje koja vještina više nego kod “klasičara”:

Sportska fizioterapija iziskuje koju vještinu više, svi ti pušu za vratom: “Popravi ga!, Popravi ga!”

– U klasičnoj fizioterapiji na raspolaganju imate vrijeme, u sportskoj uglavnom imate imperativ što prije osposobiti igrača za povratak na teren. Treneru gori, svi ti “pušu” za vratom: “Ajmo!, Ajmo! Popravi ga, popravi ga!” Drugim riječima, moraš biti efikasan i u tome stručan. I zato sportski fizioterapeut apsolutno mora imati razvijene i neke druge vještine, znanja, ali mora imati i iskustvo. Po mome mišljenju, svaki odličan sportski fizioterapeut svoju odličnost duguje iskustvu u visokih 70%, dok drugih 30% nadopunjuješ s aparaturom i drugim trendi “glupostima”, britak je naš sugovornik:

– Najveća tragedija u cijeloj priči je da sportskih fizioterapeuta – generalno nema. Što se naše regije tiče, u HNK Rijeka ih je najviše i najbolji su, ali u okolici ih je tek dvoje ili troje. Nažalost, klubovi ih ne žele plaćati jer su skuplji od igrača u nižim ligama. Zato mlađi fizioterapeuti teško stječu iskustvo, a onda ovi koji iskustva imaju – rade part – time i za nekoliko klubova odjednom.

O tome kako je bilo prije nekoliko godina napustiti seniorski nogomet, a priključiti se omladinskom, naš sugovornik kaže da je morao proći vrijeme prilagodbe:

– Kada si 15, 16 godina sa seniorima normalno da ti treba neko vrijeme da se prilagodiš djeci. Sjećam se jednom mi je Ivan Močinić, koji je tada bio kadet, došao u ambulantu na pregled koljena i ja sam mu rekao kako su mu “otišli” križni ligamenti. On me pogledao i počeo plakati, a ja sam istoga časa postao svjestan: “Pa budalo, Bruno, to je još dijete, tek mu je 16 godina!” Hoću reći, stil rada s djecom je drugačiji, moraš amortizirati njihov strah, biti smiren, utješiti ih, objasniti na njima shvatljiv način. Uostalom, ni današnji dječaci nisu kao što smo bili mi. To nisu više mangupi, barabe; dobri su i pristojni.

Gledam ih kada idu s treninga – glave dolje i drnadju po mobitelima

Na pitanje kako bi ocijenio generacije igrača u dolasku, ali i mladih općenito po pitanju držanja, općeg stanja koje pokriva fizioterapija, Greblički ne bira riječi kako bi ocrtao stvarno stanje:

– Prvo, mladi igrači su postali zahtjevniji. Ja, npr. nisam ni “znao” za svoja leđa do iza 30. godine, a danas nam i najmanji viču “Bole me leđa!”. No, to i nije čudno, gledam ih kada odlaze s treninga, samo spuste glave dolje i drndaju po mobitelima, dođu doma i vjerojatno opet sjednu uz Play Station. Pa normalno da će biti posljedica. I sam imam trojicu sinova pa znam o čemu pričam, sve im je to privlačno: Facebook, Instagram, Tik – Tok, ne znam čega sve nema, ali oni tako funkcioniraju. Ako daš mobitel sedmogodišnjaku – pa nije lud da izađe i da se igra ili igra nogomet. Tako da bih slobodnim rječnikom njihovo stanje kao fizioterapeut ocijenio – katastrofalnim.

U svojoj je karijeri sportskog fizioterapeuta i sam Greblički prošao kroz različite situacije. Upitan da prokomentira može li doći do sukoba s trenerima u davanju procjene oko igrača, Greblički je odgovorio potvrdno:

– Da, događa se da su trener i fizioterapeut drugačijeg mišljenja. Trenerima su rezultati imperativ te nije neuobičajeno da treneri inzistiraju da pojedini igrači igraju iako je procjena fizioterapeuta drugačija. U tom smislu je i odgovornost fizioterapeuta u prvoj ekipi mnogo veća, on može donijeti odluku i doći s njom pred trenera. Kod nas u Omladinskom pogonu nije tako, mi zadnju riječ prepuštamo našem dr. Zecu jer to su ipak djeca. Također, sjećam se da smo na Kantridi imali velike probleme i s roditeljima jer je prostor ambulante bio prostor koji im je bio dostupan kada bi dovozili i odvozili djecu. Ma to je bio takav pritisak, bilo je tolikih nonsensnih situacija. Jednom nam je igrač dobio potres mozga. Doktor je stavio u svoj službeni nalaz da ne može trenirati 2 tjedna, kad evo meni stiže roditelj s pitanjem: “Zar ne bi on ipak mogao nekako igrati? Pa drugu nedjelju imamo kup utakmicu…”. I ja gledam tog roditelja i mislim se “Je-si li ti nor-ma-lan?!” Oprostite na izrazu, ali mnogi roditelji i danas djeluju i razmišljaju ponekad nerealno, gledaju svoje dijete na terenu i vide kako trči “10 milijuna eura” pa se tako i ponašaju čak i u situacijama kada su u pitanju ozljede.

Sanacija Mijatovića i učenje bandaži od prof. Nemeca

Kada bi morao izvući iz ladice sjećanja jednu lijepu uspomenu koju pamti iz svog rada u sportskoj fizioterapiji, Greblički se prisjeća Andre Mijatovića:

– Bilo je puno situacija u kojima sam bio zadovoljan obavljenim poslom. Sjećam se jednog momenta s Mijatovićem, u nedjelju je na utakmici protiv “Dragovoljca” dobio jak udarac s ružnim hematomom u kvadricepsu, a već u srijedu je bila nova utakmica protiv “Hajduka”. On je krenuo na put, a nije mogao ni stati na nogu. Sjećam se da mi je rekao: “Bruno, ako misliš da ću ja igrati – ti si lud.” Odgovorio sam mu: “Dobro. Ja ću sada napraviti sve što mogu pa ćemo vidjeti.” Na kraju je odigrao tu utakmicu, pobijedili smo “Hajduk” u Splitu i nakon toga skoro osvojili prvenstvo 1999.

No, Greblički navodi i situacije kada je on učio od drugih, primjerice – bandaže:

–  Fascinantno mi je bilo vrijeme kada su se počele raditi bandaže, tamo početkom 2000. Ja ih, priznajem, nisam učio kroz školovanje pa sam ih morao učiti putem. I tako, nabavio ja te tapeove, spužvice, počeo nešto raditi, sav sretan i zadovoljan govorio sam sebi: – Vidiš, vidiš Bruno, radiš bandaže..” Usput budi rečeno, prije smo u “Rijeci” bandažirali s elastičnim zavojem, za što bi ti danas rekli da si na korak od psihijatrije. E, onda mi je jednom na trening došao prof. Nemec koji je već bio s reprezentacijom i znao je kako se rade bandaže, a ja sam se baš uhvatio jednog igrača i motao mu nogu. Profesor je stajao i pustio me šutke da odradim svoje i tek kada su igrači izašli, (zamislite veličinu toga čovjeka!), profesor mi je prišao nasamo: “Ej, Bruno da te nekaj pitam.”, “Recite profesore?”, kažem ja, “A što si ti sada napravio?”, pita me on, a ja njemu sav ponosan: “Kako to mislite? Pa radio sam bandažu.” Na to je profesor izuo svoju tenisicu, a ja sam krenuo s motanjem. Prva bandaža nije bila dobra, druga je bila bolja i tako sam radio dok nisam naučio kako treba. To je situacija koju neću nikada zaboraviti.

Za kraj, Grebličkog smo upitali kakav je voditelj svojoj fizio – ekipi:

– Ja se osjećam kao njihov koordinator. Imam sreću da radim s vrhunskim fiziom, Alenom Ilićem i s mladom te perspektivnom Rivom Milić. Kad se pogledamo, točno znamo tko što misli. Zato bi bilo posve suvišno da im dajem nekakve posebne naputke. Zahtjev je samo jedan: sve mora štimati. Ja ovaj posao radim od 1987. i ni danas ne mogu reći da znam sve, ali imam iskustvo i imam osjećaj. To smatram najvažnijim za uspješnog sportskog fizioterapeuta, zaključio je Greblički.

L.B.

Komentari