Pravda za djevojčice

31

Ovih je dana Hrvatsku još jednom zaprepastio slučaj još jednog grupnog silovanja i brutalnog nasilja, ovaj put nad maloljetnom djevojkom, i to od strane bivšeg dečka i njegovih prijatelja.

Prvi put kada sam jučer vidjela tu vijest, kroz glavu mi je prošlo: “Zašto ponavljaju vijest iz 2013.?”, da bih otvarajući članak shvatila kako se ne radi o onom slučaju kada je skupina nepovezanih… ne mogu ih nazvati mladićima, iako mladi jesu, no prvenstveno sociopata i manijaka, drogirala i silovala djevojku nedaleko od tamošnjeg noćnog kluba.

Riječ je o drugome slučaju, ako ne i strašnijem, gdje je to psihičko i fizičko nasilje trajalo godinu dana. Punih godinu dana ona je trpjela pod prijetnjama, punih godinu dana ona je bila nijema od straha, punih godinu dana oni su to činili, a da se niti jedan od njih nije zbog toga pokajao ili na trenutak pomislio kakvu strahotu čini. Jer da jest – prestao bi.

Punih godinu dana nitko nije primjetio što se događa, cijela horda odgovornih, polazeći od roditelja pa do ljudi zaposlenih da se takve stvari ne bi događale – od profesora u školi, ravnatelja, psihologa, pedagoga… Godinu dana nitko se nije trgnuo da pomogne djevojci kojoj je pomoć očito trebala. Sada, kada je slučaj završio na sudu, ni sudac se nije trgnuo da joj pomogne, štoviše, odmogao joj je. Treba posjedovati zavidnu količinu bešćutnosti i odvratnosti za “ne viđenje razloga” da se petorcu (iako ih je bilo sedam, dvojica nisu niti privedena) optuženih silovatelja pusti na slobodu, čak i ako ne postoji niti jedan dokaz, a u ovom slučaju dokazi su višestruki. A čak ni to nije jedini razlog zbog kojeg su trebali biti u zatvoru. Istražni zatvor se određuje zbog mogućnosti bijega, utjecaja na svjedoke i oštećenike, mogućnosti ponavljanja djela ili kad su okolnosti djela takve da bi moglo doći do uznemiravanja javnosti (Članak 123, stavak 1 Zakona o kaznenom postupku). Sudac Ivan Marković misli da se nepotrebno dramatizira, jer je on izrekao mjere opreza (zabrana približavanja i kontaktiranja žrtve, a i počinitelji se sudu moraju javiti “čak” dva puta mjesečno). Bi li to bilo nepotrebno dramatiziranje da je to učinjeno njegovoj kćeri, ženi, majci, unuci, nećakinji, prijateljici?! Sama činjenica da su ti monstrumi vani dodatan je udarac žrtvi koja je nakon godinu dana skupila hrabrost da progovori isključivo zato, dragi suče, jer joj je netko rekao da će oni ići u zatvor!! No on ne misli da će to puštanje ikako na nju utjecati, jer na nju uopće ne misli, kao ni na javnost koju ovo očito jest uznemirilo. No valjda nedovoljno “važnu” javnost, jer se o ovome nisu izjasnili najjavniji ljudi ove države, izvršna vlast ove države, oni koji bi trebali prvi reagirati na ovakve strahote, jer ih je narod izabrao da to rade! Umjesto aktivnog djelovanja protiv ovakvog apsurda od suda i ovakvog apsurda od suca, dobili smo zgražanje predsjednice. Sad bismo valjda trebali biti na miru.

No ipak, nije ovdje riječ o sucu, vlasti, niti o socijalnim radnicima, profesorima ni roditeljima. Riječ je o tome da je još jedan mladi, još jedan ženski život dugotrajno obilježen pretrpljenim nasiljem i teškom traumom. Poput života djevojke kojoj je isto učinjeno prije šest godina, poput onog djevojke koju je gotovo nasmrt prebio pijani manijak dok su oko nje ljudi stajali i to promatrali, poput onog djevojke koja je zbog silovanja ostala doživotni invalid, poput onog žene čiju je obitelj pobio njen bivši muž, poput još bezbroj života djevojčica, žena i djevojaka koje su pretrpjele slično ili gore, samo zato što je počiniteljima to dozvoljeno – i društveno i zakonski. Zato što Hrvatski  kazneni zakon (Članak 152) razlikuje silovanje od spolnog odnosa bez pristanka, zato što je maksimalna kazna za silovanje 15 godina, a kazna za silovanje koje završava smrću žrtve je najmanje 5 godina zatvora (dakle, netko može silovati i ubiti i za to dobiti 5 godina!). Zato što se počinitelje pušta na slobodu i jer im se smanjuju kazne, zato što je sudstvo korumpirano. A sve zato što još uvijek od ženske žrtve radimo krivca. U ovom konkretnom slučaju, obitelji optuženih skupile su se ispred policijske stanice i tražile da se njihove mile sinove pusti jer ih je djevojka sama isprovocirala da to rade. I u tome je izvor smrada ovog gnjilog, pokvarenog, osakaćeng društva. Ti brižni i dobri, vrlo vjerojatno i religiozni roditelji čak ni ne negiraju odvratna djela svoje djece, već krivnju prebacuju na žrtvu, a navodnu PROVOKACIJU SMATRAJU DOVOLJNIM RAZLOGOM ZA SILOVANJE. Izjave poput ove ne uvjeravaju u to da su žene najčešće žrtve samo zato što su slabije. Žrtve su jer je u očima mnogih žena i dalje građanin drugog reda, niže biće, stroj za rađanje, stroj za užitak, lutka za iživljavanje, običan objekt dan muškarcu na raspolaganje. Mislimo da smo nadišli patrijarhat, da nam feminizam više ne treba, da su to samo “debele lezbe” koje “izmišljaju probleme” da bi dobile novac za svoje “uhljebske” udruge. Ne možemo biti dalje od istine.

Kakvo to društvo očekujemo u ovoj državi, ako ćemo vlastitu djecu vječno tetošiti poput jednogodišnjaka, opravdavajući njihove postupke jeftinim izlikama koje samu inteligenciju te djece stavljaju na razinu životinjskih instinkata? Ako ćemo tuđu djecu, djecu žrtve, tretirati poput nasilnika? Kakvo društvo očekujemo ako ćemo sinove odgajati da budu siledžije, nasilnici, silovatelji i kriminalci, dok ćemo ih poticati na agresivno i tvrdo toksično “muško” ponašanje, a kćeri učiti da budu poslušne, ponizne, da šute i trpe i da nikako ne obuku nešto što bi možda bilo preizazovno nekome manijaku. Do kada ćemo sinove odgajati da tuku, a kćeri da se boje? Hoćemo li slučajeve poput ovog konstantno dozvoljavati i opravdavati ih nagonima, hormonima i kratkim suknjama?! Kakvo je to društvo u kojem žrtva nasilja godinu dana šuti od straha od nasilnika i nepovjerenja prema onima koji bi je trebali zaštititi, da bi se na kraju još nju samu optuživalo da je kriva za to što jo je učinjeno? U kojem je nasilje nad ženama sistemski dozvoljeno? U kojem se to nasilje odvija svaki dan, posvuda, a konstantno se negira – da, negira u potpunosti i to od strane građana, i vlasti i nadležnih institucija. Svakim relativiziranjem, svakim puštenim kriminalcem – oni negiraju da se nasilje dogodilo. I time ga pojačavaju – time i oni postaju nasilnici.

Piše: Ana Šumanović/Kišobran

Tekst je objavljen u suradnji sa studentskom medijskom platformom Kišobran.

Komentari