Pjesma naše kolumnistice Fride Šarar „Jebo vas jezik“ pročitana na komemoraciji Mire Furlan u Beogradu

116

Jučer je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu održana komemoracija glumici Miri Furlan, koja je zbog virusa Zapadnog Nila preminula 20. siječnja  2021. godine u Los Angelesu. Ostvarila je uspješne uloge u filmovima „Kiklop“ Antuna Vrdoljaka, „U raljama života“, „Otac na službenom putu“ Emir Kusturica, „Za sreću je potrebno troje“ Rajka Grlića. Početkom 1990.-ih otišla je živjeti u SAD, gdje je postigla svjetsku slavu nastupima u TV-serijama „Babylon 5“ i „Izgubljeni“. Glumila je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu te je nagrađena Zlatnim arenama u Puli za glavnu i epizodnu ulogu. Mira Furlan 2016. godine postala je dio ansambla HNK Ivana pl. Zajca, a gdje je prošle godine odigrala svoju posljednju ulogu u Vježbanju života 2.

Od Mire Furlan, velike glumačke dive, oprostili su se brojni kolege i prijatelji među kojima su Žarko Laušević, Vojislav Brajović, Slobodan Unkovski, Goran Marković, Miki Manojlović, Olja Bećković kao i njezini kolege iz SAD-a.

Glumac Vojislav Brajović odlučio se od Mire Furlan oprostiti pjesmom naše kolumnistice Fride Šarar „Jebo vas jezik“. Istaknuo je kako je siguran da bi Mira Furlan voljela pročitati pjesmu koja je napisana 2019. godine te kako je bila privilegija raditi s umjetnicom poput Mire Furlan, koja je „imala zaduženje boriti se za pravdu i istinu, a nije zaslužila doživjeti takvu nepravdu“. Pjesmu „Jebo vas jezik“ Fride Šarar prenosimo u nastavku:

Jebo vas jezik

nemoj da je nekome

palo na pamet da mi kaže

kojim jezikom da govorim.

ja sam kruševljanka.

babe su mi se rodile i udale

u istom selu.

govorim kosovsko-resavskim dijalektom

koji je iskvaren

životom u beogradu.

ja sam beograđanka.

u ličnoj karti mi piše vračar.

petnaest godina sam provela u tom gradu.

tamo mi živi marta.

moj beogradski govor vonja na čarapane.

ja sam riječanka.

došla sam ovde i rodila hrvata.

muž mi je hrvat.

on često govori srpski.

naš mali sin za ručkom vikne „mrkva, bre!“

mrkva je kraće nego šargarepa.

zaljubila sam se u hrvatske reči

još kad sam gledala smogovce.

išla po kući i pozdravljala mamu

sa „bok stara“.

za mene jezik nikada nije bio

nedodirljiv i svet.

moj jezik je topao i živ,

potpuno pitom, spava mi u krilu.

moj jezik je moj, a ne vaš.

oblikovao ga je moj život,

moje babe, muževi i sin.

jezik mi nisu dale države i institucije.

nisu mi ga zadale akademije.

ne determinišu ga daleki kanoni.

ja sam jezik.

i govoriću kako mi se prohte.

ne bojim se jezika, niti mu se klanjam.

ljudima je jezik nešto daleko i strašno,

sistem u ime kojeg su spremni da mrze.

bog kojem se klanjaju

ti nepismeni ljudi,

profesori i pisci,

ceo život proveden u čitanju i pisanju,

a jezik im se nije približio ni korak.

čeprkaju po njemu iz daleka,

kao deca po mrtvom štakoru

uz pomoć dugačkih štapova.

govore meni kako da govorim.

moj jezik isparava iz tela.

miriše samo na mene.

i niko mu neće postavljati pravila

koja iz mene isključuju

babe, muževe i decu,

a svode me na države i nacije.

jezik nema oblik nacije.

ja nemam oblik nacije.

imam oblik sebe.

jezik je moj.

Komentari