Petrinja sasvim osobno: Riječanka dostavila pomoć u Petrinju i iznijela dojmove od kojih se steže srce

52
Foto: Martina Tuta Facebook

Riječanka Martina Tura jedna je od mnoštva koja je pomogla ljudima stradalim u potresu. Sa željom da pomogne nekome i barem na trenutak smanji tugu zaputila se u Petrinju. Preplavile su je emocije, a svoje iskustvo prenijela je putem objave na društvenim mrežama:

“Krećemo nešto prije 9 iz Sesveta.

Marko i ja.
Stajemo u Pevexu, kupujem poklon bon u vrijednosti 5,000 kn koliko sam prikupila od poznatih i nepoznatih ljudi posljednjih nekoliko dana (hvala vam svima!).
Uzimam bon u ruke i nadam se kako ću ga proslijediti u one kojima je pomoć najpotrebnija.
Vozimo po autoputu, na horizontu se naziru zrake jutarnjeg sunca i mislim si li je ovo neki božji znak, manifestacija nade.
141876032_10159065605421350_60297571977040300_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Ne pričamo, svatko je u svojim mislima.
Ne znamo kakvi nas prizori čekaju. Vidjeli smo ih na TV-u, po portalima, na profilima društvenih mreža.
No, ništa te ne može pripremiti na te scene uživo. Ništa, osim osobnog dolaska.
Nalazimo se sa Natašom iz Petrinje. Ona će nas upoznati sa osobom kojoj ćemo darovati poklon bon. Njezina kuća, kaže, nije puno nastradala i postoje mnogi kojima je ovaj bon potrebniji.
Vozimo se selima oko Petrinje i na prvi pogled prizori se ne doimaju toliko tragični.
Izvana.
142075095_10159065605556350_3891566587513532584_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Vozimo se u koloni, na radiju se redaju pjesme We don’t need another hero, Should I stay or should I go, It’s a Wonderful life.
Ispred nas tegljači sa prikolicama, oko nas trošne kamp kućice u dvorištima skromnih kuća bez fasada.
Stižemo u Petrinju, parkiramo se ispred Gavrilović tvornice koja se ni po čemu ne uklapa u vizure ovog malenog grada.
Par koraka dalje, dočekuje nas Gordana.
Majka dviju 10-godišnjih blizanki, Tese i Tene.
142159230_10159065605516350_1647641410830474400_n
Foto: Martina Tuta Facebook
142223121_10159065605881350_8796377683972023292_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Gordana nam se osmjehuje, no podočnjaci i umoran pogled odaju kako noćima nije spavala. Radi kao medicinska sestra u Petrinji i bila je na poslu za vrijeme potresa.
Poziva nas u svoj dom koji je obilježen žutom naljepnicom nakon brzinskog pregleda statičara. Pokazuje nam duboke usjeke na nosivim zidovima i gornji kat kuće kojim se vise ne smiju kretati.
Ovo više nije njihov dom, trenutno žive u prikolici dvorišta koje pripada njihovoj rodbini.
Njezine blizanke potres je psihički rastrojio, reagiraju na svaki šum i to je, kaže, najviše boli. Lako za kuću i stvari, nadodaje, bitno da su mi djeca dobro i da nam glava ostane zdrava.
Gordana već godinama kroz svoj posao pomaže starijima, nemoćnima, usamljenima. Ljudima po selima i zaseocima Banovine. Ovoga puta mi smo odlučili pomoći upravo njoj.
Predajem joj poklon bon, ona ga uzima bojažljivo, pomalo posramljeno, u očima se miješaju osjećaji tuge i nelagode. Oči, naime, nikada ne lažu.
141952625_10159065605441350_2130041093983020355_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Zaplakala je ona, zaplakala sam ja.
Zagrlile smo se, koroni unatoč.
Osjetila sam, u tom trenutku, da sam bon dala u prave ruke. Ruke koje su uvijek davale i pomagale, sada su konačno nešto i primile zauzvrat.
Gordana i Nataša pozivaju nas u šetnju gradom. Prihvaćamo poziv i krećemo niz ulicu.
141810320_10159065605786350_3222705808863009424_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Susjedi nas pozdravljaju, u gotovo svakom dvorištu nešto se radi i popravlja, većina kuća oblijepljena je sigurnosnim trakama, niti jedna više nema dimnjak.
Scenu ulaska u sami centar grada, onaj koji se stalno ponavlja na TV-u i u spotu Doris Dragović, neću nikada zaboraviti.
Ako bi morala jednom riječju opisati ono što su moje oči ugledale, to bi bila – apokalipsa.
Žila kucavica Petrinje postala je ulicom duhova. Razrušena je svaka, ali svaka kuća.
Trgovina nema. Nema niti ljudi.
142400382_10159065606081350_5893503587534319148_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Sablasna tišina dok jedino naši koraci tupo odjekuju ulicom.
Policija na svakom uglu. Trgovine, uslužne radnje, sve je porušeno.
Pažnju mi privlači jedan ugao gdje su gorile svijeće. Kažu mi djevojke da je to mjesto gdje je poginula ona curica dok je trčala kako bi pobjegla od potresa. Pored cvijeća stoji neotvorena Dorina čokolada. Jeza mi prolazi tijelom.
Nisam prošla kroz rat no zamišljam ga upravo ovako.
142311947_10159065606131350_177367503418776134_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Ne znam što je gore; ostaci metaka na pročeljima kuća ili razrušeni krovovi i zidovi iza kojih život kao da je odjednom stao, zamrznuo se.
Gledam u nečiji dnevni boravak, kuhinju, dnevnu sobu, razmisljam o tome gdje su ti ljudi i hoće li se više ikada vratiti.
Tišina, grozna tišina. Razrušena je i škola, no djeci u ponedjeljak kreće online nastava. Kako, kad jedva da imaju i pristup struji, kamoli nekakvoj informatičkoj opremi.
Svako malo neki prolaznik pozdravi Gordanu ili Natašu. Pogledi su to koji govore više od riječi. Riječi su bile suvišne i nepotrebne.
Mnogo se stanovnika iselilo, no one ostaju. Tu ih veže posao, obitelj.
142293631_10159065606291350_3373291718693110982_n
Foto: Martina Tuta Facebook
I dom za kojeg se nadaju da će jednog dana opet biti upotrebljiv.
Odlazimo iz centra, Nataša nas poziva na kavu u svoju kuću. Dočekuju nas njezina majka i ujna koja je izgubila posao, a nakon potresa i krov nad glavom, pa sada sve žive zajedno.
Dočekuju nas otvorenog srca, nude hranu, nude piće.
Drago im je što smo tu, puno ljudi pomaže i dalje, no boje se kako će obnova biti spora i nepravedna. Prošle su obnovu nakon rata i te rane još nisu u potpunosti zacijelile.
Dok pijemo kavu i pokušavamo izvući neke pozitivne teme, novi potres. Poput topovskog zvuka praćenog jakom trešnjom. Ovo je ništa, kažu one. Ovo je bila mala beba, a tako nam je barem 10tak puta na dan.
141929231_10159065605991350_1826232744360450168_n
Foto: Martina Tuta Facebook
Stresli smo se, a ovo je bila tek jedna desetina od onog kako je izgledao najjači potres, 29.12.
Odlazimo u auto, mašemo Nataši i njezinoj obitelji u odlasku i obećajemo da ćemo se vratiti.
Pored nas one iste trošne kuće, auto prikolice, policija… tuga pred kojom ne nalaziš riječi utjehe.
No, kiša je opet posustala, sunce sramežljivo stalo obasjavati trošna dvorišta.
Preostaje, ipak, nada da će možda jednom biti bolje.
A na radiju je sviralo Without love, where would you be now…”
Snimka zaslona 2021-01-24 130213
Izvor: Screenshot

Komentari