Istina o vozačima autobusa: “Vozim u komadu i po 20 sati, bez odmora”

35

Samo je jedan trenutak dovoljan da vozač sklizne u san i prouzroči nevjerojatno teške posljedice. Nesreća koja se dogodila u nedjelju kod Slavonskog Broda na autocesti A3 treća je i najteža nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti. 2008. godine zbog umora vozača na autocesti A1 između čvorova Gospić i Lovinac poginulo je 14 državljana Slovačke, a 2012. godine na A1 kod tunela Krpani osam državljana Češke.

Za Slobodnu Dalmaciju javio se vozač autobusa koji je kazao kako je nedavno u komadu vozio punih 20 sati, a spavao je samo jedan sat. Na pitanje zbog čega je to tako, vozač je kazao: „Zato jer radim u privatnoj firmi i jer me gazda natjeravao da u jedinici vremena stignem od točke A do točke B. Nisam mogao odbiti jer hranim dvoje male djece i ženu koja ne radi, i moram zaraditi plaću. To vam je istina.“  

Prof. dr. sc. Željko Marušić s Fakulteta prometnih znanosti u Zagrebu komentirao je ovu činjenicu: „Težak umor vozača koji voze našim cestama posljedica je izrabljivanja radnika koji voze na relacijama koje kombiniraju promet u Europskoj uniji i izvan nje. Zbog kontrola u Njemačkoj ti vozači nekoliko dana ne voze, ali u danima “odmora” intenzivno voze druge poslove, najčešće “na crno”, neki taksiraju, dostavljaju hranu… i ujutro kreću u novu vožnju, iscrpljeni i mrtvi umorni. Najveći im je odmor dok kolega vozi, a svoje dionice voze napola jedva održavajući koncentraciju, pod tempomatom. I tako iz dana u dan, dok se statističkom neminovnošću ne dogodi tragedija.

Naime, EU propisi, Uredba EZ br. 561/2006 o vremenima rada i odmora, definira maksimalno vrijeme vožnje od 4,5 sati, pa pauzu od 45 minuta, maksimalno dnevno 9 sati, dvaput tjedno moguće je 10 sati, tjedno maksimalno 56 sati, a u dva tjedna 90 sati. Teško je u ovu “matematiku” uključiti autobusnu vožnju od 1852 kilometra, jer je to, po navedenom propisu, neizvodivo u 23 do 26 sati, koliko prosječno traje vožnja od Frankfurta do Prištine, što ovisi o gužvi na prometnicama i granicama. Nemoguće, ali se vozački resurs provjerava do granice EU-a, Bajakova, a poslije, tko te pita. No, ta je ruta za vozače nehumana. U ovom konkretnom slučaju dva su se vozača izmjenjivala na relaciji od 1852 km u teškim uvjetima, a katastrofa se dogodila na ravnoj cesti u vožnji pod tempomatom brzinom od 100 km/h, kada je vozač na trenutak zaspao. Ako alkoholiziranost, koja je izravno i neizravno uzrok mnogih prometnih nesreća, uzmemo kao referentni negativni čimbenik, nepropisno korištenje mobitela u vožnji još je opasnije jer vozač povremeno potpuno gubi nadzor nad prometnom situacijom. Ali umor i pospanost najopasniji su za prometnu sigurnost. Kad vozač zaspi, vozilo nekontrolirano skreće izvan ceste, udara u nosače i portale uz cestu, probijaju središnju barijeru i skreću na suprotni trak…“

Dodatan problem zadaje i činjenica da su autobusni neadekvatni za vožnju od 5000 kilometara, koliko su obično duge ture s dva vozača koji voze naizmjenično. Idealna situacija bila bi da autobusi voze 1000 kilometara, a onda na mjesto vozača dolazi novi par odmornih vozača, donosi Slobodna Dalmacija.

Komentari