Hana Samaržija o Marinu Miletiću – “sredovječnom muškarcu koji pokušava impresionirati klince”

499
Izvor: Screenshot Youtube

Nakon što je gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel komentirao stavove i ponašanje saborskog zastupnika osme izborne jedinice Marina Miletića, to je učinila i Hana Samaržija u komentaru pod naslovom “Sveti Marin Miletić – sredovječni muškarac koji pokušava impresionirati klince” na Indexu.

Miletićev politički brend, utjelovljen u Mostovim bijelim jumbo plakatima s crtežima emotikona, dao bi se opisati kao spoj estetizirane nabožnosti i napadnoga mladenaštva čovjeka koji je napunio četrdeset godina, no koji vozi motor, odijeva se kao adolescent i forsirano se razbacuje internetskim žargonom. No, ono što Miletića, nekadašnjega srednjoškolskog profesora vjeronauka i kolumnista, izdvaja od ostalih političara jest upravo srednjoškolska potreba za pažnjom. 

Miletiću je, naime, posve svejedno prikuplja li tu pažnju među učenicima pred kojima dramatično skače na klupe, na svojem YouTube profilu, gdje vodi prisne razgovore s hrvatskim klerom i istaknutijim desničarima, na prosvjedu prosvjetara, u sabornici ili na toliko željenom mjestu gradonačelnika Rijeke. Važno mu je samo da je ta pažnja raširena i postojana. Druga zanimljiva informacija jest da su neki od nas Miletića poznavali i dok još nije uronio u političke vode: recimo, iz srednje škole, iz Prve sušačke gimnazije u Rijeci, gdje je godinama predavao vjeronauk prije nego što je, voljom crkvene hijerarhije, s toga mjesta smijenjen.”

Prema izjavi Hane Samaržije, Miletić je svojim učenicima osigurao i “dodatne satove vjeronauka”, a što se na tim “dodatnim satovima radilo” duboko je problematično:

Kao srednjoškolski učitelj, Miletić je na nastavu dolazio u pripijenim majicama plave boje – boje riječke Armade, navijačke skupine čiji je pasioniran član – i uskim trapericama dječačkih proporcija. Na predavanjima vjeronauka, gdje se nije osobito vjerno držao plana nastave predmeta koji bi srednjoškolce trebao upoznati s katoličkim učenjem i njegovim porukama skromnosti, duhovnosti i davanja, učenicima je pričao o svojem trnovitom putu od navijačkog nasilja, u kojem je razgaljeno sudjelovao, do vjere i studija teologije. Izvan propisanoga rasporeda sati, Miletić je učenike novačio u svoje katoličke skaute, a sa skautima je, posve nevezano s katoličanstvom, u nacionalističkim tonovima odavao počast vukovarskim žrtvama ili ih vodio na ljetovanja na otok Prvić, gdje bi djecu tjerao da uzvikuju ustaške pokliče. Ako bi se usprotivili isticanju koliko su spremni za dom, prema svjedočanstvu bivše katoličke skautkinje ranije objavljenom na Indexu, Miletić bi prema njima bio izuzetno pasivno agresivan. Upitan o tom incidentu, Miletić ga nije zanijekao, rekavši da se ne sjeća detalja, ali i da ne bježi od odgovornosti. Prevedeno s umjerenjačkoga jezika medijskih ispovijesti, možemo biti sigurni da se dogodio.”

No, kakav je zapravo Marin Miletić, Hana Samaržija opisuje u nastavku te potkrepljuje njegovim postupcima:

“Ono što je važno naglasiti uoči Miletićeve izgledne kandidature za gradonačelnika Rijeke, jest da Miletić nije samo osoba koja halucinira svece u ulozi osobnih stilista, nosi naušnice i nabacuje se emotikonom vatrice. On je dugogodišnji homofob, šovinist, desni revizionist i apologet etnički motiviranog nasilja, posve servilan huškačkom relativizmu svojega novog šefa Nikole Grmoje i dovoljno slijepo samoljubiv da mu ne smeta reciklirati argumente agilnijih konzervativaca.

Premda Miletić, kao nekadašnji vjeroučitelj i sadašnji apostol s društvenih mreža, propagira nenasilje i emfatično pripovijeda o svojem preobraćenju od nasilnoga navijača do studenta teologije, on nasilje već godinama poslušno opravdava. Prisjetimo se, recimo, skandala kad su pripadnici Armade – koncem tribine kontroverznog intendanta riječkog kazališta Olivera Frljića o seksualnom nasilju nakon Oluje – opkolili prisutne aktiviste i reportere neovisnih medija, ispljuvali ih, izudarali te počeli mlatarati spolovilima i zazivati četnička silovanja. Zaobilazeći zbiljski slijed događaja, o kojem su tada već izvijestili svi riječki i nacionalni mediji, Miletić je na svojim društvenim mrežama pohvalio opravdanu reakciju branitelja i Armade na Frljićeve protuhrvatske provokacije, dodajući da ljudi koji “za zadatak imaju proizvesti mržnju i kaos” više ne mogu računati na “vremena kada su nas mogli ušutkati” jer, pogađate, “sada moraju biti spremni na reakciju”.

Slično, nakon prošlogodišnjeg napada na Srbe u Okučanima kada su nasilnici pretukli starce, a dječak je zadobio osam šavova uslijed udarca palicom po glavi, Miletić je protivno svim činjenicama prokazao laži “mainstream medija” i pobjedonosno ustvrdio da se radilo o razigranom navijačkom nasilju, iako su u zbilji stradali prvenstveno stariji, žene i djeca. Osuđenoga ratnog zločinca Slobodana Praljka u notornome je članku u Novome listu – nakon kojeg, začudo, nestaje s mjesta kolumnista – usporedio s Isusom Kristom, koji je također, premda je bio nevin, pristao biti žrtvovan za višu stvar. Ove je godine, pak, u istom etnički obojanome tonu odlučio obraniti i Ivonu Milinović, neovisnu vijećnicu u riječkoj skupštini koja je iz svoje matične stranke, HDZ-a, izbačena nakon što je u ekstremno desnom podcastu “šaljivo” ustvrdila da Rijeci, za razliku od dalmatinskih sela, ne trebaju vrbe, jer u njoj živi poredbeno malo Srba.

Nakon što je prosudio da Milinović nije doista tako mislila, nego su njezin gaf iskoristile ljevičarske hijene, Miletić ju je ugostio u svojem vlastitom podcastu, gdje su tražili korupcijsku hobotnicu u projektu Europske prijestolnice kulture, riječke pankere nazivali režimskim glazbenicima, a SDP-ovog gradonačelnika prozvali zlostavljačem. U nimalo iznenađujućoj fundamentalističkoj maniri, Miletić je u videu kojim je popratio uvezeni Hod za život, obično sukobljen sa znatno popularnijim i doista riječkim Hodom za slobodu, žene koje se odlučuju na pobačaj nazvao “horor-spodobama” koje “nemaju nikakve moralne zakone u sebi”, a istospolne je brakove prikazao kao uvertiru u poliamoriju, pedofiliju i svakovrsni razvrat.

Pretpostavka da će se Miletić – ovakav, vođen etičkim postavkama etničke mržnje i predrasuda prema onom drugom i drugačijem koga ne može razumjeti – kandidirati za mjesto riječkog gradonačelnika nije neosnovana. Miletić je, naime, oduvijek živio u gradu Kastvu, a potencijalni kandidat za gradonačelnika mora imati prebivalište u gradu kojim želi predsjedati. Vijest da se Miletić seli u Rijeku stoga je odzvonila kao potvrda onoga što je već dugo bilo sasvim jasno: činjenice da za Miletića nema boljega izvora pažnje od funkcije na kojoj o tebi svakodnevno ovisi više od sto dvadeset tisuća ljudi.

Nakon komentara Hane Samaržije, Marin Miletić oglasio se na društvenim mrežama. Je li u tome uspio? Odgovor je suvišan.

Ljudi, ovo morate pročitati:

Nakon Obersnela i njegovog pamfleta (https://www.vojko-obersnel.com/hr/blog) portretirala me je i Hana, kćer rektorice Riječkog sveučilišta Snježane Prijić i Obersnelovog direktora Slavena Samaržije.

Navodno su čuli da je do mene došla informacija o nepravilnostima i korupciji na Sveučilištu i u Studentskom centru pa su brže bolje sklonili oca Samaržiju iz gradske tvrtke dok se malo situacija ne smiri jer su ispravno zaključili da nepotizmu i korupciji neću dati mira ni na Sveučilištu ni u Studentskom centru, a niti u gradskim tvrtkama i da ću temeljito istražiti tu povezanost.

Redovito ću na svojoj stranici prenositi njihove napade i objašnjavati pozadinu napada. Tek toliko da vidite s čim se sve susrećem.”

Izvor: Index

Komentari