Evo što je Željka sinoć snimila i zabilježila šećući Rijekom

264

Riječanka Željka Barbarić prošetala je sinoć riječkim ulicama, trgovima i Korzom i poželjela s nama podijeliti svoje utiske kao i fotografije koje je snimila.

Mala foto izložba praznih gradskih ulica prikazuje svu začudnost, nestvaran mir i ljepotu Rijeke. Ipak, radujemo se trenutku kada će sve ponovno oživjeti, kada će gradske ulice preplaviti žamor, ogrijati ih radost susreta nakon ovoga perioda izolacije.

Pust je moj grad
hodam polako niz ulicu
čini mi se kao da joj još mogu ćutit
dodir na svome licu“

Sjećate li se Belanove pjesme Ponoćna zvona? Ne, nisu ovo niti ponoćni prizori grada, niti popratne fotografije ljubavne pjesme. Fotografije su ovo moga rodnog grada u doba epidemije korona virusom. Fotografije su ovo žile kucavice naše Rijeke, našeg Korza večeras, u utorak, 7.4.2020. oko 18:00 sati. 

rijeka covid

rijeka covid1

rijeka covid2

rijeka covid4

Poslijepodne sam morala skočiti do grada jer iako posao ne funkcionira, birokracija ne spava. Odlučila sam se spustiti pješke s Trsata, da se malo prošetam. 

Ono što sam doživjela šećući ovako praznom Rijekom, Korzom ne može stati na jedan papir. 

To je jedan miks osjećaja, od uživanja u našem arhitektonski, veličanstvenom Korzu kojeg rijetko, zapravo nikad nisam ovakvog doživjela, do jedne tuge jer ne samo da je prazno, naše je Korzo nevjerojatno tiho. Fontane tiho liju suze jer nitko ne baca novčiće, izlozi su bez svjetla i potpuno su zanijemili obljepljeni odlukama nacionalnog stožera o prestanku rada, a crvene zastave Europske prijestolnice kulture vjetar nosi i udara, ali one ne šušte! Kao da su i one umukle od silne tuge što nema šetača. 

Čak i u ovom trenutku grad ne izgleda sablasno, te prazne ulice ne ulijevaju strah nego jednu mirnoću, blagost i toplinu. Gomila osjećaja prolazi mi glavom izazvana ovom čudnom vrstom ljepote, izazvana vjerojatno i silnom ljubavlju prema rodnom gradu. Čudim se malo i sama sebi, nisam neki stiholjubac, a samo stihovi mi sada padaju na pamet.

Kako skrtac čuvan za se
tu lipotu doma svoj’ga
se lipote, čuda svita
nisu sjena kraja moj’ga (Battifiaca, Del tebe)

Na neki sebičan način ova tišina izaziva mi užitak. Širi neki čudan sklad, jedinstvo i sljubljenost s popločanom ulicom, s gradom. Problem je samo što u ovakvom trenutku ne mogu, zapravo ne želim dulje uživati. Dovoljno mi je ovih par minuta šetnje i gomila uspomena koja izvire iz svakog kutka Korza vraća mi želju za šetnjom i držanjem za ruku s osobom B, želju za mojim ljudima, za druženjem, za kavama na suncu na našim terasama, za smijehom, za žamorom, za ljudima znanim i onim skroz neznanim koji buče ovim Korzom zajedno sa mnom.

Još malo Željka, strpi se, tješim sama sebe i tjeram ružne misli koje mi se kao oštre igle zabadaju u glavu ovih dana. A i Vi drage moje ulice Korza, strpite se, proći će i ovo… Obećajem, trudit ću se smijat i imat sjaj u oku svaki put kada budem prolazila Vama. Zaslužile ste!“, napisala je Željka Barbarić svome gradu.

 

Komentari