Djevojku iz Medulina lockdown je zamalo gurnuo preko ruba

433

Osmašicu Mateu Ušić iz Medulina su lockdown, online nastava, izolacija od školskih kolega i prijatelja te zabrana treniranja zamalo gurnuli preko ruba. Matea je cijele dane stajala na nogama da se ne bi udebljala, a zbog anoreksije joj je život bio ugrožen. U jednom trenutku imala je 39 kilograma, a s anoreksijom se bori već godinu i pol. A spas je pronašla u body buildingu.

Njezina majka Kristina Ušić za Glas Istre ispričala je: „Sve je počelo lani kada je došao taj prvi lockdown, iako mislim da početak pandemije nije jedini i isključivi uzrok njene anoreksije. Međutim, činjenica je da su prelaskom na on-line nastavu i zabranom treniranja u klubovima djeca izgubila sve svoje socijalne kontakte i druženja. Matea je s 12 godina imala 60 kilograma i kada je krenula ta pandemija ona je, s početkom lockdowna, počela putem interneta pratiti fitness trenere, savjete o zdravoj prehrani i slične stranice. Međutim, to je sve radila sama, na svoju ruku, odnosno nije se posavjetovala niti s nama, roditeljima, niti s nekim stručnjacima o tome u kojem smjeru bi to trebalo ići. Mi smo odmah vidjeli promjene u smislu da je počela jesti više voća i povrća, što prije nije jela, i to nas je isprva ugodno iznenadilo. Međutim, kada se to dijete u travnju skinulo iz širokih zimskih majica u kratke i lagane proljetne, muž i ja ostali smo u šoku. Ona je u pola godine sa 60 došla na 39 kilograma!

Nešto ranije, dok još nije bila pala na tih 39 kilograma, muž i ja primijetili smo i da se nešto loše događa i tu smo, zapravo, dosta brzo odreagirali, što su nam rekli i liječnici jer se u njihovoj praksi pokazalo da to zna trajati i dvije, tri godine prije nego roditelji primijete. Međutim, mi smo se brzo tu uključili, krenuli kod liječnika opće prakse i onda započeli psihoterapiju kod jednog pulskog psihoterapeuta.

Ujutro bi jela dvopek, za ručak povrće i na večer opet dvopek. Jedan fitness savjetnik rekao da ne smije sjesti nakon jela jer da se tako deblja, i od tada je stalno, kontinuirano, stajala. Po cijele dane, godinu i pol dana nije pošteno sjela i odmorila se. Sjedila bi samo par minuta i to kada je jela. I stalno je stajala i trenirala da potroši te kalorije. Apsolutno nikakve masnoće nisu dolazile u obzir na njenom jelovniku, niti sol, niti začini, ulje, slatko u bilo kojem obliku. Tako da joj je nalaz krvi, a pogotovo šećera u krvi, bio katastrofalan. Ipak, u jednom trenutku mi je rekla da su njen uzor nabildane cure s lijepim mišićima, koje vježbaju u teretani. I to je bio jedan prijelomni trenutak, jer kada ne znate više što učiniti, kad su vam, kao roditelju ruke vezane, a očaj na vrhuncu, razmišljate o svim opcijama, a krajnja je uvijek bila ta hospitalizacija. Ja sam se Matei zarekla da ću je staviti u bolnicu bude li to jedini način da joj spasim život. Međutim, tu je sada bio taj novi trenutak o teretani. Tu sam informaciju obrađivala u glavi, razmišljala kako i što s tim napraviti i tada sam se sjetila svoje stare poznanice, s kojom se dugo nisam bila čula, Kristine Tomičić Božičković i odlučila sam je jednu večer kontaktirati i zamoliti za pomoć. Bilo je ili još jedan pokušaj ili hospitalizacija u Rijeci, sonde, helexi i drugo. Bila sam toga svjesna.

Sve je bilo popraćeno i raznim drugim tegobama, od učestalih napadaja panike do gubitka mjesečnog ciklusa. Tada sam odlučila da se nešto mora promijeniti. Prije svega, prekinula sam te psihoterapije i otišla kod liječnice opće prakse po uputnicu za Rijeku i u srpnju lani odvela sam Mateu kod tamošnje psihijatrice zadužene za adolescente. Odmah joj je propisala terapiju, ali i rekla da je Matea životno ugrožena te da će trebati vremena da postepeno vrati stare navike. Međutim, to je jako teško jer je anoreksija psihološka bolest, a ne bolest prehrane! Bio je to i trenutak odluke da li da Mateu hospitaliziramo na riječkoj psihijatriji, što ja ipak nikako nisam željela. Imala je tada svega 13 godina, da je pustim u bolnici u drugom gradu, gdje sam znala da će joj davati te jake psihofarmake i da će je pretvoriti u biljku… Nisam mogla to odlučiti, iako, moram priznati, da smo se ‘lomili’, puno smo se muž i ja premišljali i analizirali, jesmo li je trebali ostaviti, jesmo li pogriješili što nismo. Nije to bila laka odluka! A stanje se i nakon povratka iz Rijeke, i unatoč tome što je bila pod terapijom, pogoršavalo.

U rujnu lani išli smo na kontrolu u Rijeku i tada joj je toliko bilo bolje da joj je i terapija ukinuta. Toliko je Matea u tim mjesecima napredovala. Kada je došla na 45 kilograma ponovno smo joj dozvolili treninge nogometa u ženskoj ekipi NK Istre, iako joj to nije davalo potpuni osjećaj zadovoljstva, jer je i dalje željela body building. Ipak, malo pomalo je napredovala sve dok ponovno nije došla on-line nastava. Tada je opet prekinula tu svoju dobru svakodnevnu rutinu, a doista je u svemu jako disciplinirana jer se budila uvijek u isto vrijeme, pa je u 7 imala prvi obrok, pa trening, pa u 10 drugi obrok, pa u 13 sati treći… Kod nje je sve planirano do u tančine. I onda je, s prelaskom na on-line nastavu, počela ponovno padati u depresiju, ponovno dobivati napade panike, nije nigdje izlazila. I dalje je tijekom dana samo stajala. Tada smo, preko Kristine, dogovorili razgovor s Katarinom Fištrović Sanković u BBK-u Mornar i otišli na razgovor. I od tada nam je sve krenulo na bolje. Kada je Matea ušla u teretanu, kao da je došla kući. Upoznala se sa svojom trenericom Ninom i ona joj je sada – sve! Dan tog prvog treninga, kada smo došle kući, ja sam sjela za stol jesti i kada sam se okrenula vidjela sam da Matea – sjedi na kauču! Nakon godinu i pol dana ona je konačno sjela. Subotu i nedjelju joj je Nina “propisala” odmor i da u subotu pojede pizzu. Naručili smo pizzu i Matea je pojela dva trokuta. Nakon godinu i pol dana! Ja sam to sve uslikala jer nisam mogla vjerovati, šok i nevjerica.

Matea i dalje dosta stoji ili se tek nasloni na stol što je njen kompromis između sjedenja i stajanja, ali ipak napredujemo. Korak po korak. Ona je još na terapiji koju uzima navečer, jer je sve donedavno imala jake napade panike. Sada se više ne manifestiraju pa ću liječnicu iz Rijeke koja ju vodi zamoliti da joj ukine te lijekove, iako još postoje i strah i neke navike kojih se moramo riješiti. Čekamo i da joj se vrati ciklus, uzima dodatne vitamine i minerale i polako je došla na 50 kilograma. Pulska bolnica u međuvremenu je napokon zaposlila psihoterapeuta, pa se i Matea prebacila iz Rijeke u Pulu i jednom tjedno odlazi na razgovore, iako ja ne vidim da joj pomažu. Ali mora ići. Ona nije izliječena, ali smo na dobrom putu, i to zahvaljujući body buildingu kojeg je jako željela trenirati, čak i više nego sam ja mislila da je moguće. Ona ovdje uživa i to se manifestira i na sve ostale sate u danu. Od svih psihologa, psihijatara, terapija, upravo je ovo najkonkretniji korak na putu njenog konačnog ozdravljenja. To je ono što ona voli i želi. Iako sam to odgađala i mislila da će joj treninzi biti dodatni napor, a pritom joj se još nije ni regulirao ciklus, niti je postigla kilažu… Ali to je ipak bio pun pogodak, sada to znam i ja! Doduše, dobila je što je htjela, zadovoljna je treninzima, u trenerici Nini našla je pravi uzor, a sada rješava drugi problem – školu.

Sada, nakon svega, kada se osvrnem na tih proteklih godinu i pol dana vidim da smo dali silne novce za terapije koje su se na kraju pokazale krivima. Psihijatrica u Rijeci bila je posve konkretna, podržala je sva naša nastojanja kao roditelja, vidjelo se da apsolutno zna s čim ima posla, ona je jedan izuzetan liječnik, dok po mojem mišljenju, ovdje u Puli psihoterapeuti nisu još dorasli tom problemu. Na kraju naših susreta s psihijatrom u Puli, rekao mi je da ne zna što da mi više kaže? Kako je moguće da jedan liječnik to kaže i to nakon godinu i pol dana? Kako ne zna? Da ne govorim da se protivio bilo kakvom spominjanju hrane, vježbanju i uopće slušanju Mateinih želja u tom smislu. Kada je napredovala, rekao nam je da ju nagradimo maskicom za mobitel, a kad sam ja pitala Mateu što želi za nagradu (jer je pojela fetu bijelog kruha) rekla je – utege. I utege je i dobila! Smatram da treba naći mjeru kako uskladiti želje i balansirati ih.”

Kada je Matea konačno počela pokazivati znakove oporavka, majka Kristina i sama je počela dobivati napadaje panike te je i ona potražila pomoć psihijatra: „Sada smo udružile snage i idemo dalje. Nema predaje, borba se nastavlja nakon godinu dana pakla u kući. Cijela obitelj je trpjela, mlađi sin je već godinu dana u ‘sjeni’, a i moji i muževi roditelji, moja sestra, muž, svi smo se usmjerili na pomaganje Matei. To je prestresno za svih! Najgore je što si kao roditelj nemoćan, ruke su ti vezane, priznaje mama Kristina te zaključuje da se napokon nada i izlječenju te da su najgore pustili iza sebe.  Iskreno, ne znam do kada bi se i kako borili da nismo došli u teretanu na Mornaru. Ne znam, i ne želim razmišljati. Sada smo ovdje, napredak je vidljiv svaki dan i Matei sam rekla samo: “idi u teretanu, polako rješavaj i školu, upiši medicinsku ako tako želiš, sredila si se i idemo dalje. Zaboravimo što smo prošli, pustimo to iza sebe da konačno proživimo“, kazala je majka Kristina za Glas Istre.

Komentari