Bojan Bilić o urbanističkom trashu: “Rijeka odavna nije rockerski grad!”

1766

Grad je živi organizam, mijenja se, a dođe li do odumiranja pojedinih dijelova, treba reagirati, intervenirati, liječiti ih, rekao je u jednom od naših ranijih razgovora na temu Rijeke arhitekt-urbanist Bojan Bilić, istakavši kako postoje procesi koji nagovještaju da će se nešto dogoditi i tada je reakcija nužna.

Kada pak reakcija izostaje, u prostoru grada bez pronađena identiteta dogode se različite manifestacije društvene patologije poput ljubičastog nebodera na Sušaku ili pak nebodera s uzorkom dresa lokalnog nogometnog kluba na Kantridi.

plavi neboder
Neboder u bojama nogometnog kluba na Kantridi

Društvena patologija najbrže se preslikava u vidljive pojave na područjima sporta i uređenja prostora. Tu najbolje vidite u kakvom društvu živimo. Tužan sam kada vidim ovakve ružne pojave i šutnju koja ih prati.  Kada se taj balon otvori, a reakcija struke, uprave i javnosti izostanu, anomalije se dalje epidemijski šire gradom“, veli nam Bilić.

Ovogodišnji stručni skup „Dani arhitekata 3.0“ u Splitu, s fokusom na probleme javnog prostora, bio je prigoda kritički progovoriti o našim urbanim sredinama.

Govoreći o stanju javnog prostora u Rijeci, arhitekt Bilić izlaganje je naslovio “Kako je grad rocka postao grad trasha“. Ukazivati na probleme, o njima progovarati obveza je struke, kaže Bilić.

Obvezao sam se da ću časno obavljati svoj posao, ne mogu kao noj zabadati glavu u pijesak i praviti se da je stanje javnog prostora u Rijeci dobro“, kaže i pojašnjava zašto se odlučio upravo za ovu temu svoga izlaganja u Splitu.

Rijeka naprosto boluje od istih ili sličnih „bolesti“ kao i drugi hrvatski gradovi.

“Svi govore kako je Rijeka rockerski grad. Mi to odavna nismo. Živim u centru grada, gotovo me svakodnevno budi narodnjačka, ili neka slična trash muzika. Rocka u gradu ima jako malo, baš kao i tog duha, tek na kapaljku. Rijeka tu nije iznimka, hrvatsko društvo, vjerojatno i svjetsko, je bolesno, i osvrnete li se na širi kontekst lako shvatite da je ljubičasti neboder kakav imamo na Sušaku moguć kao jedna benigna manifestacija šire i opasnije bolesti društva. Mi zapravo živimo u vremenu kada nemoguće stvari postaju moguće, nenormalne stvari postaju normalne, u domeni posla kojim se bavim to se najbolje vidi kroz urbanistički trash.
Ne samo ljubičasti neboder, već i vaze s cvijećem na ogradi Mosta branitelja, klupski obojenih 70 metara fasade u konzervatorski zaštićenom gradskom centru ili bitva za Papu na rivi, redom su notorni urbanistički trash. Trash i kič zapravo su svuda oko nas, od općedruštvenih zbivanja i diskursa u medijskom prostoru, sve do fete pršuta na čelu Željka Keruma ili biografije predsjednice na njenim službenim stranicama. Kada šire pogledate kontekst ludila, shvatite da je i ljubičasti kontekst itekako moguć“, govori Bilić.

most branitelja
Vaze na ogradi Mosta branitelja?!

Javni prostor grada nije kontaminiran samo vizualnim, već i zvučnim zagađenjem.

Teško je pronaći gradski kutak gdje konstantno nismo izloženi buci, bilo da je riječ o trubljenju automobila, urlanju na mobitele ili preglasnoj i neprimjerenoj glazbi. Elementi javnosti stalno se potiru neželjenom tuđom privatnošću“, kaže Bilić.

zvučno zagađenje
Izloženi smo i zvučnom zagađenju

Srami se, dodaje, zbog takvoga generacijskog potpisa koji ostaje budućim naraštajima.

Naša će generacija nakon sto godina biti upisana kao generacija kičera koja ostavlja ljubičasti neboder, ili neboder s uzorkom dresa nogometnog kluba preko cijelog pročelja. Da ne spominjem preko 700.000 legaliziranih većih ili manjih arhitektonskih strahota u našem priobalju koje ostavljaju puno trajniji i ozbiljniji pečat u prostoru. U suštini, svaka pojedinačna pojava urbanističkog trasha u gradu zapravo je benigna, ali kada stvar promotrite mapirano, shvatite da pomalo ulazimo u fazi ozbiljne epidemije, i  da su i ovo društvo i ovaj grad u jednom stadiju ozbiljne mentalne infekcije, i da se svi skupa moramo zapitati – kamo idemo, i je li vrijeme da povučemo ručnu i kažemo – DOSTA svemu čemu svjedočimo”, govori Bilić.

žuta kuća
Žuta kuća- dobila je fasadu upadljive boje prije par godina; cijelo naselje uz Tower centar projekt je Andrije Čičin-Šaina iz ranih 1960-ih


“Zato sam na arhitektonskom kongresu u Splitu krenuo s temom urbanističkog trasha jer priča o Rijeci kao rockerskom gradu više ne stoji. Pokazao sam i primjere koji potvrđuju da mi danas, na žalost, nismo rockerski grad. Zapravo ne znam kakav smo mi grad. Još se, nakon dvije ozbiljne tranzicije (II. Svjetskog rada i Domovinskog rata) tražimo, imajući sve vrijeme vrlo ozbiljan problem identiteta. Ipak, stvar nije neispravljiva , treba krenuti s djecom u školama, nužno je kod najmlađih razvijati senzibilitet prema prostoru“, govori nam arhitekt Bilić koji upravo radi na doktoratu radnog naziva “Kultura prostora”.

sandučići
Čak 17 različitih poštanskih sandučića u istom portunu

Naša kultura prostora je mizerna. 90% posto Hrvata nema niti kulturu korištenja dizala, ljudi ne znaju stisnuti gumb za “gore” ili “dolje”, uvijek stisnu oba ‘da što prije dođu’, ne znaju se ponašati u prometu, na stubištu, ne znaju gdje odlagati smeće. Javni prostor gotovo svih naših gradova značajno je nagrižen divljaštvom, primitivizmom i trashom. Čim uđete u javni prostor, vidite da su razmjeri te infekcije i nekulture prostora u Rijeci, kao uostalom i u cijeloj Hrvatskoj, jako veliki, negdje i jezivi. U Splitu imamo Dioklecijanovu palaču koja je svjetski biser, a na svega par stotina metara dalje zatičete klasične favele južnoameričkog tipa. Na vrlo uskom prostoru tu srećete i patologiju, ali i atmosferu bezvremenske izvrsnosti. Tipični Mediteran. Ljude je potrebno educirati“, govori Bilić koji ozbiljno razmišlja snimiti dokumentarac o ljubičastom neboderu u istočnome dijelu Rijeke.

“Volio bih razgovarati s tim stanarima, njihovim predstavnikom, saznati kako netko uopće može pomisliti da moderni neboder u XXI. st može biti ljubičasto ofarban“, kaže i ukazuje na problem miješanja privatnog i javnog.

pakring sud-zatvor
Primjer NEkulture parkiranja u Rijeci

Ljudi u Hrvatskoj često urlaju dok u javnom prostoru razgovaraju na mobitel, u restoranu ne znaju govoriti ispod glasa, u prometu nekontrolirano trube, parkiraju tamo gdje ne bi smjeli, ne znaju pozdraviti na stubištu, kultura prostora je nešto što je posve nestalo iz javnog prostora , i kada sve to zbrojite, logičan i predvidljiv rezultat je ljubičasti neboder. Ipak, to je manji problem od sveopće šutnje (prije svega mojih kolega) koja prati nastanak ljubičastog nebodera“, zaključio je arhitekt Bilić.

nk rijeka klub
Pohvalno! Nakon intervencije konzervatora prostori na Pomeriu koje koriste navijačke udruge ipak su vraćeni u prvotno stanje. Evo kako je to izgledalo prije nekoliko mjeseci

Mjesec dana nakon izlaganja na kongresu arhitekata u Splitu Bilić je dobio poziv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Krenula je u osnivanje Akademije arhitektonske umjetnosti i znanosti koja za sada okuplja desetak arhitekata.

Oni su krenuli u taj proces i pozvali mene i još desetak kolega u osnivačku jezgru koju ćemo postepeno širiti.  Akademija je osnovana 6. svibnja u Zagrebu, glavni je pokretač akademik Andrija Mutnjaković. Akademija je osnovana s jasnom platformom djelovanja, na bazi poticanja određene izvrsnosti u struci kako to Akademija i želi biti. Aktivnosti su još u povojima, a meni je osobito drago da svojim znanjem i i iskustvom doprinesem radu i djelovanju Akademije“, kazao nam je na kraju razgovora arhitekt-urbanist Bojan Bilić.

 

Komentari