Stigle su kući navečer, lift ih je doteglio do jedanaestog kata i iskrcao pred vrata stana. Umorne od puta, obje su otišle rano na počinak. Dok je četkala zube, Marinela je ustima punim pjene pitala:
“Mama, mohu suhra naeceh shavati koh Sandhe?”
“Kod Sandre? Pa valjda možeš…” Škola je i tako bila gotova, a Sandrini su rado primali Marinelu u goste. Ena nije imala ništa protiv, imat će večer za sebe, pogledat će na tv-u nešto po svom guštu ili se satima namakati u kadi. Odličan plan.
Idući dan prošao je rutinski: posao, ručak na brzinu, peri suđe, spakiraj Marinelu kod Sandre i kauč je cijeli tvoj. Legla je i krenula vrtiti programe… počela je gledati neki film, ali ubrzo je shvatila da je to još jedan od onih ljubića od kojih će postati depresivna i rasplakati se nad vlastitom sudbinom tridesetpetogodišnje samohrane majke, kojoj kćer namješta strance po sredstvima javnog prijevoza! Kad bi barem znala da je netko od takvih neće povrijediti, dozvolila bi si da se i zaljubi ponekad.
Na televiziji je Richard Gere obasipao šarmom neku siroticu i Ena je taman zamahnula daljinskim, kad je čula kako susjed od ispod nešto čekiča.
“Pa jebemusunce, u petnajst do deset navečer nabija čavle?” rekla je sama sebi, slušajući kako se dole, na desetom katu, povlači namještaj, nešto lupa, nabija… i to na balkonu, da svi bolje čuju.
“Kakav idiot!” pomislila je i ustala pogledati. Zrak je bio skoro pa mirisan, a nebo proštepano zvijezdama. Krasna noć, a dolje manijak izigrava stolariju u trećoj smjeni! E sad će mu ona reć’ što ga ide!
Pogledala je preko ograde i ostala oduzeta od šoka Susjed s desetog je za ogradu svog balkona nekako zavezao stol pa na njega nakalemio vrata od punog drveta, koja su sad stršala preko ograde kao ona daska s koje su gusari bacali zarobljenike u more. Enu to ne bi posebno iznenadilo, jer je već navikla na kojekakve budalaštine od svojih susjeda, ali svuda uz rub tih polegnutih vrata bile su upaljene male svjećice, a u samoj sredini stajao je Kristian s gitarom oko vrata. Ena se odmaknula, ne vjerujući. Vratila se nazad. On je STVARNO bio tamo i gledao u nju:
“Mislio sam, ako dođem pjevati na parkiralište ispred zgrade, neću ni znati jeste li me čuli.” Prsti su mu prešli preko žica.
“Kako ste znali gdje živim?” upitala ga je.
“Marinela mi je rekla jučer u vlaku. Vaš susjed je vrlo drag čovjek, pomogao mi je za male novce… iako moram priznati da mi nije baš najugodnije, jer mi se malo prije učinilo da čujem neko pucketanje…”
“O, molim Vas… silazite s tih vrata!”
“Znači li to da mogu doći do Vas?”
“Ma, samo se maknite od tuda, još ćete poginuti!”
Minutu kasnije, susjed je bučno demolirao konstrukciju, a Kristian je ulazio kroz vrata Eninog stana. Mirisao je na “Pino Silvestre” i požudu.
“Mislim da je ovo najblesaviji ulet koji sam doživjela”, rekla mu je. On se nasmiješio, pokazujući one svoje savršeno bijele zube. Na trenutak joj se učinilo da možda malo svijetle u mraku njenog predsoblja. Rekao je:
“Nemam ništa protiv da bude najblesaviji, samo nek’ je uspješan.”
“Ovo je, znači, sve Marinela zakuhala? Jel’ zato danas išla kod prijateljice?”
On je potvrdno kimnuo glavom: “Nadam se da neće nastradati zbog toga?”
“Zavisi od izvedbe… što se mene tiče, koncert je tek počeo.” Nasmijala se Ena i zaključala vrata.
David Šnajder
