Naslovnicaa Nesvrstano Intervju Slaven Tolj

Intervju Slaven Tolj

426
Podijeli

Slaven Tolj je vrlo tih i samozatajan sugovornik, ljubazan, na trenutke gotovo blag i pun razumijevanja, ali isto tako teško da ćete upoznati čvršću i nepokolebljiviju osobu. Čovjek koji puno toga zna, želi i može, ali nitko nije otok, a on to najbolje zna. I da, na početku razgovora sam ga zamolila:„Pokušaj malo vikati, da te bolje snimim“.

Ti si osoba koja reagira na narušene vrijednosti. Uglavnom se to odnosi na Dubrovnik.

Mene jako iritira kad netko inzistira na pravednosti i ispravnosti, a još više me brine, i ne mogu ne reagirati, kad netko ide protiv života. U stvari sam protiv pravila u svakom slučaju jer život se ne može staviti u okvire i kontrolirati, zakonodavstvo nema tu moć da ukroti život. Ovo što se nama događa sada u Dubrovniku je ta situacija protiv života, daje se prostor u ime investicije, profita, nekog kao boljeg života koji nam onako medijski serviraju kao jedan kičasti, idealni svijet koji nalikuje Hare Krishni ili onim sličicama koje dijele Jehovini svjedoci gdje će svi biti bogati i zadovoljni, gdje se svi drže za ruke i onako sretno smješkaju.

Ali kada ljudi žele vjerovati u to…
Ja sam više za one normalne, stvarne, životne situacije.

Koliko je to nametnuto i nategnuto, kao što smatraš, a koliko može biti dio promjena koje su neizbježne, možda čak po cijenu neke konformističke evolucije, načina života?
Ako ćemo ići tim slijedom, možemo govoriti o evoluciji i u normalnom svijetu u kojem ćemo imati svi skupa više empatije, razumjeti jedni druge i dijeliti neke normalne vrijednosti.

Misliš na neke nove stare vrijednosti?
Da, mislim da polako idemo prema tom vremenu gdje ćemo biti upućeni više jedni na druge ili će nam se dogoditi potpuni razdor. U cijelom svijetu vlada jedna era bešćutnosti i perfidnosti prema životu i prema drugima, prema suputniku, susjedu, jednostavno nedostaje taj odnos i nemamo svijest o tome. S time da veliki izvor problema dolazi zato što većini nije bilo dozvoljeno da kroz obrazovanje, edukaciju prihvate neke druge vrijednosti. Svakodnevno smo svjedoci sukoba i nesporazuma zbog različitih svjetonazora, oko čega se svi jako uzrujavamo. U stvari se manipulira ljudima i guraju se u nesigurnost i marginu, a onda oni nemaju dovoljno ni snage ni energije, a niti mogućnosti da uče, da smireno razmišljaju o stvarima, nego se razmišlja želucem. Vrijeme je da počnemo drugačije razmišljati.

Da, gladni nismo, a ni pohlepni ne bismo trebali biti. Nikako… Inače, mislim da je Dubrovnik naš nacionalni ponos i da se svih pomalo tiče taj Dubrovnik. Kakav ti Dubrovnik vidiš? Ako to nije golf, ako nisu kruzeri, ako nije elitizam, što je?
Dosta sam govorio o tome…

Ali nisi za Teklić, za naše čitatelje…
Ta naša zajednica se stvarno probudila, nakon što smo predaleko otišli i nakon što smo postali taoci te situacije jer su ljudi stvarno osjetili da je vrag odnio šalu. Probudili su se i uz inicijativu „Srđ je naš“. Cijeli niz građana koji nas podržava i koji su okupljeni oko te inicijative shvatili su da su nam oduzeli grad. Da je ta atrakcija Dubrovnika postala u stvari mamac za sve te takozvane investitore koji, nažalost, nisu investitori nego mešetari koji su samo namirisali mogućnost dobre zarade tako da mišljenje građana nitko ne uvažava. Ti ljudi samim svojim postojanjem i svojom masom zauzimaju taj prostor jer dolje je svaki metar postao dragocjen. Znači to je grad koji svojim građanima ne želi više dati ni jedan metar, kao ni njegova gradska uprava koja se priklonila toj struji i koja je jednostavno u službi te cijele igre. Tako da je to sada borba za životni prostor. Možda to zvuči dramatično i pretjerano, ali Dubrovnik jest grad u kojem se to događa. Neposredno nakon ružnih zbivanja koja smo imali u ratu, krenuo je ovaj proces koji je u stvari još pogubniji od rata. Dubrovnik je grad kojeg percipiraju samo kao ljetnu sliku, a zimi je nešto posve drugo – ispražnjena školjka u kojoj nema ljudi, u kojoj se ne živi. Osim te neke nove energije kod mladih ljudi koja postoji, ali stvar je u tome da smo izgubili sjedište, kao da smo potpuno izmješteni.

Okupljaju li se ljudi vani, druže li se međusobno i povezuju?
Kad smo došli do te situacije da nas je ostalo 800 u gradu onda je krenuo taj pokret otpora. Znači trebalo je doći na dno, u što ubrajam i taj takozvani projekt na Srđu, što je jedan koruptivni čin, hobotnica, u kojem su sudjelovali svi političari. Znači radi se o prostoru na Srđu, iznad Dubrovnika gdje treba nastati jedan novi grad apartmana, veličine cijelog Grada, a ne samo stare jezgre. Tako da je to potpuno zakucavanje sudbine grada jer se on nema više gdje širiti i prirodno razvijati.

Kakve su šanse da ih izbijete?
Oni imaju medije na svojoj stvari, prilično vulgarno ulaze u cijelu igru. Ljudima je sve posve jasno. Sad je pitanje koliko će imati snage i hoće li se moći oduprijeti. Pokrenuta je akcija prikupljanja potpisa.

Očekujete li i neku nacionalnu podršku?
Dosta se ljudi javilo i pružilo podršku, ali važno je da to izguramo sada sami. Jedno od tih spinova koje puštaju je to da se nema tko tu miješati iz drugih sredina, da je to sve lokalno. A upravo mi ne želimo ništa drugo već da se raspiše referendum i da ljudi sami odluče o svom gradu. Pa ako jesu za to onda je sve legitimno. Gradonačelnik je dobio izbore na obećanju da će raspisati referendum. Ipak, građani su morali odlučiti da sami raspišu referendum.

Srđ je naš, to tako partizanski zvuči.
Pa je, smislili smo taj slogan jer imamo vaterpolski slogan „Jug je naš“ i tako smo došli do Srđa.

Tito je rekao: „Trst je naš“…
Da, jednostavno i jasno. Oni su sada izmanipulirali ljude iz mjesta Bosanka jer su od njih pokupovali zemljište i sad su oni postali bogati. Zato oni jesu za taj projekt i tvrde da je Srđ samo njihov jer je ta zemlja njihova, oni su je prodali, ali to je potpuno nerazumijevanje zajednice, onoga što je čije dobro.

A kruzeri?
Kruzeri su s druge strane. Bivša gradonačelnica je rekla da su kruzeri došli i što se tu sada može. A sve je to pitanje mjere. Dubrovnik je postao treća destinacija na svijetu po broju kruzera. Što je za jedan mali grad od 40.000 stanovnika užasna situacija. Znači pet mjeseci svakodnevno po tri četiri kruzera u gradu, to znači da svaki tjedan imamo nekih 15-16.000 ljudi koji izlaze i dolaze direktno u centar. Cijela ekonomija grada funkcionira tako da im se gusarski otima ono što oni mogu potrošiti u to kratko vrijeme. I pada kvaliteta cijele ponude, svi restorani se pretvaraju u fast foodove, normalni prostori i zanatske radionice nestaju. Cijeli grad postaje jedan ogroman fast food. Na ulazu u grad je tabla s oznakama gdje su pale bombe u gradu i što je oštećeno, svaka točkica predstavlja pad granate. Napravio sam potpuno istu takvu aluminijsku pločicu s točkama, samo sam promijenio natpis i umjesto oštećenja sam ucrtao te fast foodove. Stolovi su zauzeli sve vanjske prostore, nema tu više komunikacije.

U Dubrovnik zbog boljeg doživljaja treba doći zimi…
Nekad je tu u centru živjelo pet i pol tisuća stanovnika, sad nas je 800, sve se poprodavalo. To je bio jedan živi grad, pun djece. Zadnji put kad sam vodio prijatelje umjetnike koji su došli u posjet Lazaretima shvatio sam da im pokazujem mjesta kojih više nema: „To je bila pjaca, to je bila ribarnica, tu je bilo ovo, tu je bilo ono…“. Svega toga više nema, tako da je to jedna dosta ružna situacija koju ljudi osjećaju. Drugi ljudi koji su odselili i koji žive u kvartovima više ne dolaze jer svi žele zadržati grad u memoriji kakav je nekad bio, kada su se tu susretali svi stanovnici. Dubrovnik je grad koji više nema sadržaja za njih jer je sve namijenjeno turistima. Kao što u Rijeci ništa nije namijenjeno turistima.

Kakav je sada status art radionice Lazareti?
Godinama smo tamo, dobili smo prostor od grada, investirali smo i renovirali ga, organizirali se i složili program. Trebali su tamo biti i drugi kulturni sadržaji, ali na kraju su istjerali sve osim nas. Grad je poništio sve ugovore, a mi se nismo dali. To je jedan prostor koji je jako atraktivan i koji je stalno na meti.

Opet bi od njega napravili bar.
Gradonačelnik je htio da ulaz s kruzera bude odmah kroz Lazarete, da to bude koridor, tako da ih odmah tamo mogu opljačkati. Ono što je neki dan izjavio da će kažnjavati ljude koji šeću, a ne troše, govori o tom preziru prema životu. Tako da je posve suluda ta ideja da će se de facto zrak naplaćivati. U jednom prostoru koji ima svoje probleme, koji je potpuno izoliran, koji funkcionira kao otok i gdje bi sve moglo biti drugačije i gdje bi se zahvaljujući turizmu moglo živjeti prilično normalno. Ima samo tu jednu luku i samo u njoj vide ekonomiju, a nažalost ne ulaže se u kreativnu industriju, u Sveučilište koje se bori za egzistenciju. Tako sve ostaje na par ljudi koji ustraju u toj borbi, kao i rektor Sveučilišta koji misli da ono kao takvo treba postojati.

Veza Dubrovnik-Rijeka, relacija Dubrovnik-Rijeka?
Pa to je potpuno drugačija sredina, baš je drugačije. Ovdje pada kiša cijelo vrijeme.

To je slučajno…
E, je :)… Da, bitno je drugačija situacija i mentalitet ljudi, učim se još kako je. Dolje je malo divlja situacija, ovdje ima puno birokracije, pravila. Ne kažem da to nije dobro, dobro je da postoje pravila, ali ti malo ubije dinamiku. Austro-Ugarska je prilično ostavila traga u funkcioniranju, kao da postoji neki strah od iskustava, od zbivanja, nisam siguran što bi to bilo, ali dolje se stvari dešavaju instinktivnije i ljudi drugačije reagiraju. Ovdje ima puno prostora za rad bez obzira na tešku financijsku situaciju, sve turbulencije koje je ovaj grad prolazio i ovu recentnu krizu. Meni se čini da se Rijeka treba redefinirati kao grad, uzeti neki novi smjer, vidjeti što i u kojem kontekstu dalje. Pozicija je jako dobra, komunikacijski prikladna, za razliku od Dubrovnika. Mislim da mi tu imamo posla, a imamo znanje. Stvari komuniciraju s lokalnom zajednicom, ali ne komuniciraju sa svijetom. Pa i sam naziv Međunarodna izložba crteža govori da imamo problem s time jer danas nazvati nešto međunarodna izložba nije značajno zato što sve što se događa jest međunarodno i to više nitko ne stavlja u naslov. Živimo u globalnom svijetu gdje svi svakodnevno komuniciraju na sto razina i nazvati jednu izložbu međunarodnom postaje suvišno.

Kakva je tvoja vizija te dosadašnje, ali još uvijek Međunarodne izložbe crteža? U što bi se ona trebala pretvoriti?
Ovo je bila 18. izložba, dakle ona je punoljetna i zrela, ima tu za nas posla i dalje, samo postavlja se pitanje na koji način i u kom kontekstu.

Nije li te bilo malo strah ovog mjesta ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti?
Pa jest, bilo me je strah.

Naime, moram reći da svi koji su došli na ovo mjesto nakon Valušeka kao da nisu bili dobrodošli.
Ja nemam problem s time i ne opterećujem se. Osim toga, već sam čuo da su napravili kladionicu koliko ću izdržati :).
Moramo napraviti jedan ozbiljan korak, a osim toga ja sam tu kao dosadašnji umjetnik potpuno promijenio svoju profesionalnost. Bez obzira na to kako se mi sami u sebi osjećamo, u percepciji ljudi do sada sam bio heroj nezavisne scene koji se bori za posao, a sada sam došao u instituciju i radim za nju. Baš sam pred par dana tetovirao ovaj logo Muzeja na leđa jer te to doslovno obilježi.

Znači ti ćeš i dalje raditi i nastupati kao konceptualni umjetnik, uz svo ovo vođenje i rad u i za MMSU?
Pa normalno, to sam oduvijek radio pa ću raditi i dalje.

To može samo biti dobar image ovog Muzeja.
Da, ali nije to samo zbog javne percepcije, to je prije svega stvar moje odluke da se time stvarno bavim. Tako sam javno tetovirao Lazarete kada smo imali najviše problema i kada su nas htjeli izbaciti, napravio sam to kao javni performance. Htio sam da im bude jasno da nas neće izbaciti iz prostora, da stojim iza te priča, da je to dio mene i da se moraju prvo mene riješiti ako hoće riješiti prostor Lazareta.

Koliko će tvoje tijelo vrijediti jednog dana kao umjetničko djelo, kao eksponat?
Ja sam stvarno ozbiljan u onome što radim. Ne mogu zatajiti da je ta pozicija u kojoj sam bio 25 godina bila svakodnevna borba jer uz svu dinamiku rada od toga nisam mogao kvalitetno živjeti. Ovim prelaskom u Rijeku se i to promijenilo. Možda do toga ne bi došlo da nisam imao toliko problema u Dubrovniku i da me nisu fizički napali, tako se sve poklopilo i eto, došao sam u Rijeku. Ovo je ipak formalno mjesto i nosi neke stalne prihode. Do jučer, da sam došao u banku tražiti kredit, ne bih ga mogao dobiti bez brdo hipoteka i jamaca, a sad je već drugačija situacija.

Jedno klasično pitanje – sve ovo skupa što si prošao zadnjih 25 godina, je li te to ojačalo ili te iscrpilo?
Pa i jedno i drugo, čovjek se nauči, ali da me nije i ojačalo ne bih bio tu. Sve to skupa ti da neku snagu da se možeš nositi s onim što dođe, jako je važno kada možeš govoriti bez razmišljanja što ćeš reći ili straha da će te to ugroziti. To je znak da imaš dovoljno snage. Nemaju svi ljudi takvu mogućnost.

Predsjednik si Vijeća novih medija?
Sudjelovao sam u artikuliranju tog Vijeća. Bio sam predstavnik nezavisne scene Vijeća pri Ministarstvu i zalagao sam se za tu poziciju nezavisne scene. Da nas ljudski, programski i budžetski počnu uvažavati i promatrati ravnopravnije. Drago mi je da imam iskustvo rada u tome jer otkad smo osnivali radionicu uvijek smo bili u situaciji da nam se i da i ne da neku potporu za program, i to je bilo tek jedva toliko, a opet smo uspjeli pokazati da je ta scena i vrijedna i živa i da je, usudio bih se reći, možda i nešto najvrjednije što se događa u našoj kulturi. Scenu su etablirali programi koje smo radili kvalitetno i kontinuirano. Imali smo najbolje produkcije, dolazili su najbolji umjetnici i bez obzira na sve probleme to nije moglo ostati bez odjeka. Još ima puno problema, sustav i dalje funkcionira na način da u prvom redu u potpunosti financira velike institucije poput kazališta, ali smo uspjeli probiti tu priču. Nedavno je osnovana i zaklada za nezavisnu kulturu. Dugo su svi zatvarali oči pred tim da ljudi koji godinama rade na taj način jednostavno nemaju nikakvu plaću, jedino je postojala mogućnost da 15% od programskih sredstava ide za honorare.

Pa nije mi jasno da naši gradovi poput Dubrovnika, Zagreba, Rijeke, Pule ne mogu dobrim dijelom živjeti od kulturnog turizma, da ne možemo privući kulturne turiste i da ne baštinimo to što imamo, a ujedno stvorimo nove, dodatne mogućnosti…

Dubrovnik je to imao kroz svoje Ljetne igre, koje su bile socijalistička razglednica prema zapadu, ali tu se dosta ulagalo jer je kreiralo jednu drugačiju sliku i privlačilo je drugačiju vrstu turista. Evo sada Ljetne igre jedva igraju, odnosno nemaju gdje igrati jer je sve puno restorana i terasa. To je užasna frustracija, na svim fejsovima, na anketama, svuda je Dubrovnik top destinacija, među tri naj na svijetu, a mi koji dolje živimo loše se osjećamo i imamo lošu kvalitetu života.

Ali i ljudi u Veneciji imaju isti problem, ta prevelika omiljenost gradova u svijetu, ta popularnost uništi domaćima kvalitetu života. Uskoro će ljudi u New Yorku imati taj problem, možda već i imaju jer turisti se i tamo bolje osjećaju nego stalni stanovnici.
U jednom ovako malom gradu to postaje dramatično, nemaš gdje otići.

Prva izložba koju si uredio je bila Ljubavni parovi, izvukao si iz fundusa uspavane parove i pokazao ih građanima. Ljudi su to dobro primili, bili su zadovoljni, pohvalili ideju.

To je bila mala izložba kojom smo popunili rupu u programu, a u stvari smo htjeli početi s drugačijim postavama. Treba napraviti tu dinamiku da se u tim prostorima stalno nešto događa. I to je bilo na tragu onoga što bismo htjeli s fundusom napraviti, te male tematske izložbe koje će imati neku intrigu u sebi i koje će ljudi moći percipirati. Postoji problem, tako je napravljen i školski program, da ljudi ne mogu zadovoljno reagirati na neku suvremenu umjetnost kada uđu u galeriju ili čak misle da taj prostor nije za njih. Htjeli bismo da netko ne misli da je netko drugi bolji od njega za posjet nekoj izložbi.

Hoćete li paralelno raditi i neku društvenu kampanju za to?
Pokušat ćemo to iskomunicirati na različite načine i ići s programom van Muzeja, po kvartovima, u okolna mjesta van Rijeke i slično, a u isto vrijeme kombinirat ćemo tradicionalne umjetnike sa suvremenim i još kad je tema koju ljudi razumiju kao poveznica, onda mogu i počnu prihvaćati sve. Ovdje je cijelo vrijeme bila ideja tog stalnog postava, ali meni nije bliska ideja da se napravi jedan prostor u kojem će sve biti statično i poslagano i u koji nitko neće doći. Moramo biti živi, dinamični i reagirati na ono što se svaki dan događa. Ja živim na Pehlinu i gore ima jedan frizerski salon, jedan kafić i jedna butiga, nema ničega drugog, a živi jako puno ljudi.

Možeš davati ljudima licence za male umjetničke filijale da pokazuju djela u svojim prostorima?
Mogu se raditi stvari u javnom prostoru, intervencije, mapiranja, sve ono što je danas prisutno, čime se ljudi bave, što je svakodnevica pa i u umjetnosti. Moglo bi se puno napraviti i sa Sveučilištem. Tu je Kampus koji se artikulira u jedno novo središte. Sami studenti su odlična pametna mlada ekipa, osuđeni na to da nakon studija nemaju ni posao ni budućnost i jednostavno im netko treba reći da moraju poduzeti inicijativu i krenuti sami, to je neki naš zadatak.

Kakvi su planovi za Benčić?
Postojali su planovi, ali je potrošen novac pa se odustalo od tog prostora. Kontroverzni Benčić je prostor kojeg treba spasiti jer se radi o industrijskoj baštini, treba ga staviti u pogon i to bi u stvari mogao biti zamašnjak i stvaranje novog kulturnog središta i izmicanja s Korza u neke nove estetike. Mi jednostavno trebamo početi, ne moramo čekati da nam netko napravi zgradu pa da je ofarba, namjesti i mi onda uđemo u taj novi, topao prostor nego je jednostavno treba minimalno srediti, ne velikim sredstvima i krenuti u programe. To je ta strategija minimalnog financijskog ulaganja gdje se kroz programe prostor obnavlja i polako postaje javni prostor. Time se ne rješava samo pitanje muzeja i knjižnice koje se tamo planiraju izgraditi, nego se rješava i ulazak niza drugih aktera i kreativne energije – tako dolazi do nekog hibrida, suradničke priče. Onda se tek može nešto napraviti. Ja bih bio sretan da tamo bude mjesto za Peek&Poke, za druge udruge i kreativne industrije. I da kroz knjižnicu prođe tri tisuće ljudi dnevno, a kroz muzej deset tisuća. Jednostavno moramo biti blizu da sve to možemo iskomunicirati i pokrenuti.

Kad bi to krenulo?
Evo to bi krenulo uskoro, počeli su pripremati projekt i već ovo ljeto mogli bismo inicirati neke programe u Benčiću. Planiramo pozivati građane i Muzej na tribine da progovorimo o tome i da vidimo koji su to modeli po kojima ćemo raditi. Ali bitno je početi raditi i dok se radi promišljati što dalje.

Negdje te doživljavaju kao pacifista, a negdje kao konfliktnu osobu. U kom trenutku pacifist postaje ratnik?
Ja imam strpljenja komunicirati s ljudima koji imaju potpuno različite stavove, ali kad je nasilje u pitanju na to loše reagiram.

Pa kako onda reagiraš na to, nasiljem, otporom?
Ne nasiljem, ali onda se baš ne dam, nisam onda racionalan, ali ne puštam.

Jesi u tim svojim aktivističkim trenucima završio ikada u zatvoru?
Više puta, od JNA do danas. I mali smo nedavno tu situaciju kada sam išao prijaviti policiji da su me fizički napali za vrijeme naše akcije „Srđ je naš“, a policajac se složio s njima da tako i treba i da bi i on isto reagirao da je kojim slučajem bio tamo jer, rekao je: „Ne možeš kvariti ljudima posao, biznis je to.“ Evo na toj razini. Kaže mi nedavno sin da nam je često policija dolazila na vrata jer da smo uvijek bili nešto krivi.

Koliko sin ima godina?
Dvadeset i četiri, završava geodeziju, moj otac je geodet i oni su dvoje u tome. Jan je odličan, ozbiljan je i pragmatičan. Ali zato su dvije malene kćerke skroz drugačije, pogotovo ova manja je žešća.

Koliko često ideš doma?
Malo za sada, ali smislit ćemo nešto, obitelj će mi povremeno dolaziti, a u međuvremenu ćemo se igrati da sam pomorac :).

Razgovarala Dunja Pavešić