Mali dom i misionar velikog srca

1235

Njegova priča posebna je, baš kao i svaka priča u kojoj se govori o osobi koja je napustila svoj dosadašnji život, da ode na drugi kraj svijeta i posveti se pomaganju siromašnima i potrebitima.
U sirotištu koje je izgradio nalaze se djeca koja su ostala bez roditelja, ili su ih oni napustili zbog fizičkog invaliditeta koje se u Africi smatra sramotnim. Fra Miro se brine za edukaciju svojih štićenika te nalazi sredstva za hranu koju djeca dobivaju.

Važan dio crkvenog djelovanja služenje je u misijama, odnosno služenje siromašnima. Nažalost medijski prostor za takve teme rijetko se pronalazi. Crkva našeg područja već stoljećima daje svoj doprinos šaljući svoje svećenike, redovnike i redovnice u misijska područja diljem svijeta. Ona su vrlo nerazvijena i siromašna i tamo ljudi, osobito djeca, često trpe od gladi i zaraznih bolesti.
Hrvatskih misionara i misionarki ima ukupno 96 i djeluju u 29 zemalja u Africi, Latinskoj Americi, Oceaniji i misijskim područjima Europe.
Upravo zbog toga odlučili smo se s fra Mirom porazgovarati o njegovu životnom putu, potrebama sirotišta, ali i o tome što treba učiniti ako se odlučite postati misionarom u Africi.

Možete li ukratko opisati svoj životni put koji Vas je doveo do Afrike, do toga da postanete misionar i svećenik. Koji ste put prošli do izgradnje sirotišta Mali dom u Keniji?

Iako sam u sjemeništu od svoje četrnaeste godine ne mogu reći kako sam odmah znao da imam poziv za svećenika. U tim mladim danima, najbitnije mi je bilo što u muškoj školi imate snažan nogometni tim. Pa i na bogosloviji se dosta toga lomilo. Želja da postanem misionar presudila je u odluci da se zaredim s 27 godina. Pred kraj faksa netko je slučajno u mojoj sobi zaboravio misijski vjesnik Radosnu vijest, prelistao sam ga i čini mi se da je to bio prijelomni trenutak u mom životu. Razgovarao sam s provincijalom Bosne Srebrene i dobio njegov blagoslov, ali tek kad odradim prvi svećenički staž. Nakon dvije godine stigao je poziv, iako ne baš onakav kakvom sam se nadao. U mojoj glavi vidio sam se u Latinskoj Americi, a dobio Afriku. Imao sam dva tjedna da se odlučim, spakirao osnovne stvari i prvo krenuo u Irsku na 6-mjesečno učenje engleskog jezika, a zatim 3 mjeseca u Bruxelles na pripreme za misije. Ipak koliko god se pripremali ono što vas dočeka na terenu je nešto posve drugo. Imao sam sreću da su me poslali u Ugandu, mirnu afričku zemlju s vrlo prijaznim ljudima. Dobio sam zemljanu sobicu, bez struje i tople vode, za jelo kuhane banane i sezonske skakavce. Za dvije godine koliko sam bio u Ugandi izgubio sam 14 kilograma ali naviknuo sam se, zavolio ljude, afrički ritam bubnjeva na misama i osjećao sam se dobro.Nisam šmugnuo u Hrvatsku nakon 3 mjeseca kako sam u početku planirao. Sa mnom u Ugandi bio je moj brat Carmelo, talijanski fratar, u isto smo vrijeme došli u misiju i skupa prolazili vatrena afrička krštenja. Danas je Carmelo provincijal za Istočnu Afriku, a ja definitor za Keniju i gvardijan samostana Gospe od anđela ovdje u Subukiji gdje vodim i sirotište Mali dom, srednju školu za siromašnu djecu Sv. Franjo te zdravstveni centar kao jedinu medicinsku pomoć stanovništvu u ovom divljem nepristupačnom dijelu centralne Kenije. Tek dolaskom u Subukiju shvatio sam da je moja zemljana soba u Ugandi bila hotel, ne baš s pet ali s četiri zvjezdice sigurno. Malo po malo, kroz ovih osam godina uspio sam napraviti pomake u župi koja obuhvaća 50 kvadratnih kilometara i u kojoj izgrađeno 16 uglavnom drvenih crkvica u kojima nedjeljom slavimo misu. U Africi se misa doista slavi na najglasniji način uz ples i snažno udaranje bubnjeva. Na misi svi plešu , starice od 80 i djeca od 2 godine, plešu trudnice, pa tako i dijete u utrobi i u tom ritmu se rađa. To je najljepši dio Afrike koju danas doista smatram svojim domom, a onih 14 kilograma s početka priče sam, priznajem, polagano vratio natrag, znači udomaćio sam se.

Koliko se štićenika nalazi u Vašem domu, kakva njega im je potrebna i kako nalazite sredstva za svoj rad? Koje ste promjene unijeli u živote stanovnika, a koje želje, odnosno projekte još uvijek želite ostvariti i kakvu pomoć pri tome trebate? Što Vam je u ovom trenutku najpotrebnije?

U Malom domu trenutno je šesnaestoro djece, neki od njih su zdrava djeca kojima su roditelji umrli uslijed teških uvjeta života, ali veći dio njih su napuštena bolesna djeca koja su najčešće rođena s mentalnim ili fizičkim invaliditetom.

Da bi roditelji sakrili sramotu koju takvo dijete predstavlja za obitelj, ali i uslijed teškog siromaštva zbog čega se za njih ne mogu brinuti, roditelji se odlučuju ostaviti djecu na putu, u crkvi i grmlju, vjerojatno nadajući se da će ih netko drugi zbrinuti. Jednog četverogodišnjeg dječaka kojemu je majka umrla, a otac alkoholičar ostavio njega i tri godine mlađu sestru pronašli smo u crkvi gdje je noću spavao, a danju krao po poljima kako bi preživio. Djevojčica je bila u selu kod jedne starice. Dvojica dječaka odbačeni su jer su rođeni kao hermafroditi, njima sam putem donacija uspio omogućiti operaciju. Petogodišnjoj djevojčici prije dva mjeseca nabavili smo protezu jer joj se nije razvijala desna noga. Otkako je dobila protezu više nam ne dopušta da je nosimo, sad se sprema za školu i želi biti samostalna. Djeca u domu žive kao jedna velika obitelj, osigurao sam im 2-3 obroka dnevno, zdrava djeca pohađaju školu, najstariji dječak ide u sedmi razred, najbolji je učenik i želi postati doktor. Za predškolski uzrast u Malom domu organizirao sam malu školu u koju dolaze i druga siromašna djeca iz sela. Naime, ovdje u Keniji djeca moraju položiti prijamni ispit za osnovnu školu tako da svoj djeci omogućavam osnovnu pismenost. Ne mogu nahraniti sve ljude ovdje, ali ono što mogu jest mladima pomoći da ulove onu jedinu šansu za bolji život, a to je da se obrazuju. Franjevci misionari na ovom području osnovali su srednju školu Sv. Franje u koju upisujemo djecu koja su postigla dobre rezultate u osnovnoj školi, ali nisu u mogućnosti platiti školarinu za državne srednje škole nego su prinuđeni vratiti se u siromaštvo obitelji. U školi imamo deset učionica, ali u funkciji je samo njih 6, preostale četiri su u ruševnom stanju jer dotrajalu blatnu gradnju dosad nismo uspjeli obnoviti. Nedostaje nam i pitka voda, hoćemo izgraditi spremnik za kišnicu koji će nam u mnogome olakšati uvjete u kojima trenutno živimo i radimo. Dakle, to je moj osnovni cilj – sagraditi spremnik, obnoviti školu i opremiti učionice kako bih ovim mladim ljudima dao mogućnost da se dostojno obrazuju jer to je jedini način kako im pomoći. I tu naravno ne mogu sam, treba mi pomoć.

Postoji li praksa volontiranja ljudi iz Hrvatske u Vašem centru? Što treba učiniti osoba koja se odluči doći u Afriku pomoći Vašem centru ili nekom od brojnih centara? Postoje li posebne kvalifikacije koje osobe trebaju imati? Postoji li vremenski minimum koliko trebaju ostati te što mogu očekivati ako uisitinu dođu kod Vas?

U misiju nam dolaze volonteri iz svih krajeva svijeta, Nijemci su jako aktivni, ali posljednjih nekoliko godina sve više mi se javlja mladih ljudi iz Hrvatske i BiH koje žele doći živjeti s nama i pomoći nam. Naravno taj dolazak iziskuje poprilične troškove jer volonter sam mora financirati svoj dolazak i boravak ovdje. Najčešće su to mlađi ljudi, od 20 do 40 godina iako baš smo prošle godine imali i 70-godišnju gospođu iz Zagreba koja je izvrsno odradila svoja dva volonterska mjeseca. Njoj zahvaljujem i za divnu hrvatsku kuhinju koju nam je pripremala, naravno prilagođenu na afričke uvjete i namirnice koje tamo imamo. Dolazak u misiju nije turistički, volonteri s nama žive nekoliko mjeseci, najčešće 3-6, jer je potrebno vrijeme da se uklope u ovu sredinu, upoznaju s običajima i daju svoj doprinos. Oni su najčešće cijeli dan s djecom i na raspolaganju su ima za sve njihove potrebe – od igre, učenja, spremanja jela do razgovora i brige za bolesnu djecu. Ne očekujem neke posebne kvalifikacije iako nam uvijek dobro dođe kada djeci mogu prenijeti određeno znanje i vještine, primamo vesele i pozitivne ljude koji će sa sobom donijeti radost. Također volonteri sudjeluju u terenskom radu našeg zdravstvenog centra. Nemamo doktora nego jednu medicinsku sestru i tehničara koji povremeno posjećuju udaljena mjesta naše župe, izbjegličke kampove, pregledaju bolesne i novorođenčad. Svakako da bismo mogli dobro iskoristiti i profesorsko znanje naših ljudi u školi Sv. Franje. I poznavanje domaćih pjesama je itekako dobrodošlo jer navečer se najčešće svi družimo uz vatru, pjesmu i gitaru. Nerijetko se u tiho subukijsko veče iz našeg samostana prolome zvuci sevdaha. Svi koji imaju želju doći volontirati najbolje da nam se jave na Facebook stranicu Malog doma koju također vode naši volonteri i sa mnom su u kontaktu.

Kako Vam najbolje mogu pomoći osobe koje se nalaze u Hrvatskoj, a nisu u mogućnosti osobno doći?

Misionari su samo ruke koje ipak ne mogu funkcionirati bez tijela, a tijelo ste svi vi u ovom dijelu svijeta. Ne očekujem da na nas puno mislite, ali nama je i malo dovoljno. Kada ljudi od sebe daju samo sitniš, ali kada se skupe i udruže, za nas je to ogromna pomoć i daje nam otvorena vrata da doista možemo promijeniti svijet. Siromaštva s kakvim se ovdje susrećem nema u Hrvatskoj niti Europi, obitelji koje žive za manje od jednog eura dnevno su bespomoćne bez pomoći drugih i osuđene na glad. Mislim da treba za početak razvijati svijest oko sebe da se s malim pomacima može puno toga popraviti. Zato sam s mojim volonterima pokrenuo akciju da skupimo sredstva za obnovu naše škole u Subukiji, ona je ovdje način kojim pokušavam dati vjetar u leđa ovim mladim ljudima. Samim time što imaju redoviti obrok u školi spašeni su od gladi, a to im je najbolji poticaj da uče. Mi zato molimo sve dobre ljude da nam se priključe s cijenom jedne kave ili kruha i pomognu nam da ostvarimo ovaj cilj. Možete nam pomoći i tako što ćete prenijeti informaciju o našoj misiji, ako informacija dođe u jedne plodne ruke za nas je to korak naprijed.

Žiro-račun na koji možete pomoći: 2340009-1110539216
Humanitarna udruga “Put dobrote”, Medarska 56 B, Zagreb( udrugu su osnovali volonteri za pomoć misiji u Subukiji)

Facebook stranica sirotišta putem koje se može kontaktirati fra Miru:
www.facebook.com/Malidom.Africa

O svestranom fra Miri i njegovoj humanoj misiji snimljen je i dokumentarni film u režiji Jakova Sedlara i Anite Malenice, „Put Dobrote – fra Miro Babić među Kenijcima“.

Ana Vuković

 

Komentari