Četvrtak, 24.02.2011

Riječki torpedo

RIJEČKI TORPEDO – PRVI NA SVIJETU

Autori Dinko Zorović, Goran Pernjek, Ervin Dubrović
Postav izložbe i grafičko oblikovanje: Klaudio Cetina

Jednostavna i ne osobito inventivna zamisao o „ čuvaru obale“ koju je 1860. zamislio pomorski časnik austrijske ratne mornarice, Riječanin Giovanni Biagio Luppis, ipak je bila poticajna i natjerala engleskog inženjera Roberta Whiteheada da se posveti izumu novoga oružja koje će braniti obalu od napada s mora.
Luppis je planirao čamac napunjen eksplozivom i pokretan mehanizmom na navijanje, kojim bi se upravljalo s obale i to – uzdama.
U Whiteheadovoj se izvedbi plovilo 1866. prometnulo u željeznu ribu nalik tuni i postalo prvi samokretni torpedo na svijetu. Izumitelj i njegovi najbliži suradnici svoj su izum od milja nazivali „babby“, no drugi su radnici u njemu vidjeli mnogo opasnije biće i nazvali ga – „beštija“.
Proizvodnja u riječkoj tvornici trajala je punih stotinu godina, a od nespretne i spore ribe torpedo se prometnulo u vrhunski stroj opremljen instrumentima i napravama koji su dosizali najviše tehničke domete.

Zato je gotovo nevjerojatno da je nakon prestanka proizvodnje torpeda sredinom 1960-ih, nakon punih stotinu godina slavne i burne povijesti, Rijeka ostala ne samo bez tvornice torpeda nego i bez jednog jedinog primjerka torpeda. Iz kućnog su muzeja tvornice Torpedo, odneseni rijetki stari primjerci, uglavnom donirani Muzeju u Splitu, današnjem Hrvatskom pomorskom muzeju. Pojedini su instrumenti i motori odneseni u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja i tamo dočekali pogodan trenutak da ponovno budu viđeni i predstavljeni.

Kad se nakon više od trideset godina, 1997. „vratio kući“ prvi riječki torpedo osvanuo je u dvorištu Pomorskog fakulteta. U to se vrijeme upravo rađala svijest o tehničkoj i industrijskoj baštini koju treba spasiti od propasti, pa je uskoro osnovana udruga Pro torpedo i odmah započela s istraživanjem, propagiranjem i spašavanjem industrijske baštine.

Kada se 2007. grupica entuzijasta, “torpedista”, okupila oko Muzeja grada Rijeke, okolnosti su već bile posve dozrele pa je, u posljednji čas prije konačnog nestanka, u Muzej počela pristizati građa važna za uvid u visoke domete tehnike i industrije Rijeke od polovice 19. do sredine 20. stoljeća.
Prikupljenu i uređenu građu, zajedno s građom iz Hrvatskog pomorskog muzeja u Splitu, Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja u Rijeci, te Pomorskog fakulteta u Rijeci prikazujemo kao moguću jezgru budućega stalnog postava Muzeja torpeda – Muzeja industrijske baštine. Ovo je naš prvi konkretan korak – prva muzejska prezentacija i interpretacija industrijske i tehničke baštine u Rijeci.

Upravo su u Whiteheadovoj tvornici torpeda uvedene brojne tehničke inovacije i prvi put iskušane brojne naprave i instrumenti. Ništa nas manje ne zadivljuje niti spoznaja da su upravo u ovoj tvornici izvođena rana akustička istraživanja, da je upravo ovdje dokazan proboj zvučnog zida, te da su baš ovdje započeta prva istraživanja na području dinamike plinova.

Prikupljanje predmeta – torpeda, dijelova torpeda i instrumenata koji služe za navigaciju – za održavanje dubine i smjera, razvilo se u istraživanje funkcioniranja i tehničkih unapređenja vezanih uz torpedo.
Tako je strukturirana i ova knjiga, nazvana Riječki torpedo – prvi na svijetu, koja povijest torpeda u Rijeci predstavlja kao povijest i gospodarskog i tehnološkog i znanstvenog uspona. Uz uvodna poglavlja o počecima industrijalizacije Rijeke i o Luppisu koji je svojim čamcem s eksplozivnim punjenjem potakao stvaranje pravog torpeda, predstavljamo i glavne protagoniste, uz Roberta Whiteheada i njegova sina Johna, zeta Georga Hoyosa i preciznog mehaničara Annibalea Plocha.

Prikazan je i niz „čisto“ znanstvenih istraživanja što ih je potakao znameniti fizičar Ernst Mach, a na kojima su upravo u tvornici Whitehead & Comp. radili riječki istraživači, profesor Mornaričke akademije austrijske „Kriegsmarine“ Peter Salcher, tvorničarev sin John Whitehead i profesor Mađarske gimnazije Sandor Riegler.
Pregled kratkog razvoja tvornice nakon Roberta Whiteheada, završava nakon drugog svjetskog rata, kada Tvornica torpeda Whitehead postaje Tvornica motora Torpedo, no koja do sredine 1960.-ih još uvijek proizvodi torpeda. Ipak proizvodnja posustaje i u dva poratna desetljeća proizvedeno je svega nešto više od 350 torpeda.
Prema riječima sudionika i svjedoka donosimo i podroban opis ispitivanja torpeda od lansiranja s lansirne stanice pred tvornicom do praćenja plovidbe i vraćanja u Tvornicu.

Kao svojevrstan kuriozitet prikazujemo i potpunu nepoznanicu – prijedlog raketnog torpeda inženjera Karla Pilepića iz Opatije koji je neko vrijeme živio u Beogradu i 1937. svoj prijedlog bezuspješno podnio patentnom uredu.

No središnja je cjelina knjige posvećena građi što smo je prikupili u Muzeju grada Rijeke i predmetima što ih pokazujemo na izložbi. U devet je cjelina monografije – kataloga razvrstana arhivska građa, fotografije i crteži, koji vode do konkretnih predmeta koje „imamo u ruci“. Torpedo, pogonski strojevi, kao i atraktivni prototipovi motora koji nikad nisu korišteni u serijskoj proizvodnji, potom dubinske sprave, žiroskopski smjerni ravnači, upaljači, autografi – indikatori dubine. Podsjećamo i na lansirnu cijev u dvorištu Muzeja i još uvijek postojeću Lansirnu stanicu pred bivšom Tvornicom. Svaka je cjelina opremljena uvodnim i preglednim tekstom, a ponekad su uz korištenje arhivskih nacrta izrađeni i crteži koji podrobno objašnjavaju funkcioniranje pojedine naprave – motora, dubinske sprave i žiroskopskog smjernog ravnača.

Završno je „poglavlje“ kronologija Stotinu godina torpeda, koja uz kronologiju riječkih zbivanja dodiruje i svjetski kontekst, uglavnom sljedeći razvoj pojedinih tehničkih izuma i inovacija, važnih za razvoj torpeda.

Izložba ne bi bila moguća bez Hrvatske vojske i Hrvatske ratne mornarice, koje su nam spremno ustupile građu za našu muzejsku zbirku, kao ni bez hrvatske policije, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, koji su diljem jadranske obale izvlačili iz mora pojedina torpeda i ustupili ih Muzeju.

Zahvaljujem brojnim suradnicima koji su nestrpljivo iščekivali da ugledaju predmete što smo ih prikupili u posljednje tri godine i iskreno se nadamo da smo ispunili njihova očekivanja, kao i očekivanja svih onih koji se ustrajno zanimaju za baštinu koju upravo prikazujemo.

Na kraju napominjem da su izložba i knjiga namijenjeni široj publici, od koje se ne očekuje sustavno tehničko obrazovanje, ali se svakako očekuje zanimanje i uživljavanje u visoke tehnološke i znanstvene domete, nužne za svjetski uspon riječkog torpeda.

Ervin Dubrović

Slični članci
Sviđa ti se članak? Podijeli ga...

Odgovori