Petak, 23.03.2012

Upoznavanje glavnog čileanskog grada

Među jednostavnim, ali vrlo kremastim okusima, nalaze se i oni ekstravagantni, kao što su tamna čokolada s čilijem, čokolada s bosiljkom, jagoda s crnim paprom i ružine latice.

Kad sam na Plazi de Armas krenula u potragu za brzom hranom, nisam ni slutila da ću naći „potpun“ obrok. Ušla sam pod arkade na južnoj strani trga i naišla na niz kioska brze hrane. Muškarci naslonjeni na bar s bocama kečapa, majoneze i senfa stojećki su jeli hot dog-ove, a sa svih strana nailazila sam na natpise Completo i menije raznih vrsta ovisno o nadjevima.  Budući da nisam imala vremena za ništa drugo, odlučila sam se suočiti s Completom. Suočiti zato jer je Completo dvaput veći od normalnog hot doga. Pecivo i hrenovka su divovski, kao i količina nadjeva koja ih prekriva. Kečap, majoneza, senf, kiseli kupus, avokado (palta), čili, sjeckani paradajz, sve se to može naći u raznim vrstama tog čileanskog fenomena, ovisno koliko ste hrabri, a Čileancima to jako dobro ide, pa često znaju smazati i više njih odjednom. Jednostavnija verzija je Italiano s nadjevom od paradajza, majoneze i avokada u boji talijanske zastave. Ja sam uzela klasičan s kiselim kupusom, avokadom, paradajzom i majonezom. Nadjeva je bilo toliko puno da sam odmah plastičnim nožem skinula gornji sloj, a unatoč tome, dok sam jela, još uvijek je sa svih strana ispadao na plastični tanjur. Completo je u Čileu način života, svi ih jedu u svako doba i svugdje, ne samo što su jeftini nego valjda smatraju da predstavljaju potpun obrok. Sadrže meso, povrće i kruh. Malo pretjeran stav, ali takav je i completo. Nakon ove bombe od jela, pohitala sam pred katedralu odakle je u tri popodne kretala tzv. besplatna pješačka tura koju obično svugdje po većim gradovima vode studenti. Dečko koji nas je vodio imao je prepoznatljivu crvenu majicu s natpisom Free walking tour i ubrzo se skupila dosta velika grupa turista iz raznih dijelova svijeta. Plaza de Armas potječe iz 1540. godine kada je Pedro de Valdivia osnovao grad i okružena je prekrasnim građevinama. Jedna od njih je i zgrada glavne pošte u koju smo ušli da bi je razgledali.

U sklopu glavne pošte u Santiagu nalazi se besplatan Poštanski muzej u kojem se može vidjeti kako su izgledale stare pošte i tehnike, zajedno s poštanskim markama iz cijelog svijeta. Mislim da je vrijeme da hrvatske marke zamijene novijim modelima.

Nakon Plaze de Armas spustili smo se do sjedišta predsjednika Čilea, palače La Moneda, dugačke bijele zgrade u neoklasičnom stilu na ogromnom trgu s fontanama i čileanskim zastavama. Vodič nam je pričao o surovostima kojima su stanovnici Čilea bili podvrgnuti pod diktaturom Pinocheta. Zatim smo u financijskom kvartu pogledali zanimljivu zgradu Burze, usku i u trokutastom obliku, te prošli kroz nekoliko pješačkih ulica sa svim mogućim dućanima za koje nam je vodič rekao da se u njima može jeftino kupovati.

Zgrada u Santiagu na kojoj su vidljivi tragovi jakog potresa iz 2010. godine.

Nakon vreve pješačkih ulica i prolaska kraj brda Santa Lucía do čijeg se vrha može prozirnim vanjskim liftom ili pješke,  zašli smo u mirne starinske ulice četvrti Lastarria. Elegantan kvart s restoranima, barovima i kafićima na čijim se terasama ispijala popodnevna kava i jeli kolači primamljivog izgleda. Vodič nas je odveo do bara s kojim ima pogodbu da predahnemo uz piće ili sendvič, ali to je bilo opcionalno. Kad se nekoliko mlađih ljudi iz grupe odvojilo, mislila sam da će se nakon pauze vratiti no nisu se pojavili. Vjerojatno da izbjegnu plaćanje napojnice na kraju ture. Tura je u principu bila besplatna, ali na kraju svatko da koliko misli da je vodič zaslužio. Dečko se stvarno trudio, pa ne vjerujem da su jednostavno šmugnuli no sve je moguće.

Crkva , Iglesia de la Veracruz, u četvrti Lastarria, proglašena je povijesnim spomenikom.

U grupi je bio stariji engleski par koji je putovao oko svijeta, a po načinu na koji su bili obučeni vidjelo se da su dosta vremena proveli u Indiji, te Novozelanđanin koji je ličio na Mr. Beana i bio dosta naporan sa svojim komentarima. Iz Lastarrie smo prešli u dugačku liniju zelenila koja se proteže uz rijeku Mapocho, lijep i opuštajući Parque Forestal. Odmah do njega, na uglu dviju ulica, vodič nam je pažnju skrenuo na kafić Emporio La Rosa, u kojem se može pojesti najbolji sladoled u Santiagu. Među jednostavnim, ali vrlo kremastim okusima, nalaze se i oni ekstravagantni, kao što su tamna čokolada s čilijem, čokolada s bosiljkom, jagoda s crnim paprom i ružine latice. Osim za uživanje u božanskom sladoledu, mjesto je prekrasno za ispijanje kave uz čokoladne kroasane.

Nakon prelaska rijeke Mapucho našli smo se na istom mjestu odakle sam to jutro hodala prema hostelu, ali sad sam imala priliku detaljnije razgledati zanimljive stvari koje se prodaju na Sajmu rukotvorina Bellavista, kao i uočiti ovaj zanimljiv pod od dijelova pločica.

Kroz Bellavistu smo produžili do kuće Pabla Nerude, u podnožju brda San Cristóbal koju je po nadimku svoje tajne ljubavi bujne crvene kose, Neruda nazvao La Chascona. Skrivena u bujnom zelenilu i odostraga zaštićena brdom, bila je savršeno utočište za Nerudu i njegovu ljubav Matildu. Kako je tada bilo već oko šest popodne, kuća je bila zatvorena, ali odlučila sam doći drugi dan. Moj hostel bio je samo nekih pet minuta pješke od La Chascone tako da mi je odgovaralo da je tura završila baš ondje. Nakon što smo dali napojnice vodiču svatko je krenuo na svoju stranu. Novozelanđanin je pitao ako je itko slobodan za večeru, no nije bilo zainteresiranih. Ja sam do hostela prošetala još mirnim ulicama Bellaviste koje su se taman počinjale spremati za svoje večernje goste.

Tekst&foto: Nola

Sljedeći nastavak bloga pročitajte u petak, 30.3.

Tagovi

, , ,

Slični članci
Sviđa ti se članak? Podijeli ga...

Odgovori