Mendoza, konji i tarantula

Petak, 27.01.2012

Mendoza, konji i tarantula

Dok je sunce zalazilo za brdo jahanje je postajalo još ljepše i nakon nekih sat i pol stigli smo nazad na ranč, gdje su se na kamenom roštilju krčkali ogromni odresci.

Večernja vožnja od San Rafaela do Mendoze, glavnog grada istoimene pokrajine, trajala je oko tri sata i bila je jedna od mojih najkraćih vožnji u Južnoj Americi. Autobus je bio natrpan i pun lokalnog stanovništva. U Mendozi sam uzela taxi do modernog hostela smještenog u zgradi na više katova, ali kad sam stigla u vrlo malo sobu s četiri kreveta na kat u koju sam zbog eksplozije odjeće jedva ušla, nisam bila oduševljena. Dvije Izraelke napravile su od sobe potpuni džumbus , a ni tijesna kupaona koja je bila spojena sa sobom, nije izgledala bolje. Jedva da je igdje bilo mjesta za staviti ni iglu jer su svoje stvari pobacale po svuda, a između kreveta je u sredini bilo jedva oko metar i pol. Upravo su se spremale na neku maskiranu zabavu na terasi hostela te nakon sto godina spremanja jedva izašle..da bi onda usred noći opet bučno upadale u sobu. Ujutro su, na moje veliko oduševljenje, zatražile premještaj u veću sobu jer im je ova bila premala. Inače mladi Izraelci masovno dolaze putovati po Južnoj Americi nakon odsluženja vojnog roka koji je tamo obavezan i za muškarce i žene, a Južna Amerika im je dovoljno jeftina za putovati. U nekim mjestima postoje i hosteli samo za Izraelce i uvijek se drže u skupinama. Osim te dvije cure koje su otišle, u sobi je bila i simpatična Camila, psihologinja iz Buenos Aires-a koja je tu došla na odmor, pa smo nas dvije u sobi ostale same i sljedećih par dana uživale u miru i tišini.

Mendoza svojim širokim ulicama obrubljenim stablima podsjeća na kakav španjolski ili talijanski grad, a takav joj je i ritam. Opušten i usporen. Savršeno za lagane šetnje, kavice na brojnim trgovima i uživanje u parkovima.

Prijepodne sam prošetala naokolo, a za ručak sjela na terasu jednog od mnogobrojnih restorana u kamenom popločanoj ulici u hladu stabala koja je isključivo pješačka zona, i dobro se najela. Bol u koljenu mi je potpuno nestala, izgleda da mi puno više odgovaraju topliji krajevi laganog ritma. Za popodne sam rezervirala izlet s jahanjem konja u zalazak sunca po brdima iznad Mendoze. Nikad nisam jahala konje, osim kao mala mulu moje bake, ali to ne bih računala, pa se nadam da vodiči znaju što rade. Nakon sat i pol vožnje stigli smo na ranč argentinskih kauboja Guachos-a gdje su nas čekali osedlani konji. Meni je dodijeljen jedan naizgled miran sivko, a zatim su nam objasnili kako da konja skrenemo lijevo, desno, zaustavimo, natjeramo ga u trk i sl. Kako će to ići u praksi ne znam. No konji su već bili dobro istrenirani i znali su kuda i kojim tempom, osim što bi ponekad pokoji zastao da obrsti obližnji grm što nam je rečeno da im ne dozvolimo. Ali bilo je tvrdoglavih koji se nisu dali samo tako omesti od ukusnog obroka.

Posljednje zrake sunca obasjavale su stazu u smiraj dana, a ja sam se na konju osjećala dovoljno stabilno da napravim i koju fotku.

U jednom trenutku moj je konj odjednom krenuo u kas i počeo trčati sve brže prolazeći sve druge u koloni! Ja sam se čvrsto uhvatila za sedlo i molila Boga da ne ispadnem jer je na momente postajalo jako nestabilno, a nakon nekoliko minuta je na svu sreću ipak stao. Ubrzo poslije toga Gaucho nam je rekao da će konji krenuti u trk jedan dio, pa ako se netko ne osjeća dovoljno sigurnim za to neka kaže. Izgleda da je moj konj malo pobrkao dionice i u taj trk krenuo ranije od predviđenog J. I tako smo, nakon što sam ja tek došla k sebi nakon prve jurnjave, krenuli opet, a ovaj put sam čak počela i uživati. Dok je sunce zalazilo za brdo jahanje je postajalo još ljepše i nakon nekih sat i pol stigli smo nazad na ranč, gdje su se na kamenom roštilju krčkali ogromni odresci, a na drvenom stolu je već bila postavljena salata, kruh, crno vino i Chimichurri sos kojeg obožavam.

Gauchos-i provjeravaju da li su na povratku svi konji i jahači na broju i spremaju ih za novu turu dok se u pozadini na roštilju peče naša večera.

Kako su god donosili ture gotovog mesa na stol, tako bi to odmah nestajalo. Odresci su bili odlični i nikad ih nisam toliko jela kao u Argentini, a i te večeri sam se nevjerojatno dobro najela. Siti i napiti prebacili smo se se na obližnje drvene klade postavljene oko upaljene vatre i divili se velikom okruglom Mjesecu koji se počeo uzdizati nad Mendozom, a prije nego se potpuno smračilo u podnožju se veselo trčkarali siva kobila i njeno preslatko ždrijebe.

S brda na kojem smo bili pružao se predivan pogled na treperava svjetla Mendoze i večer je protekla u ugodnom čavrljanju s ostalima iz grupe.

U jednom trenutku privukla me buka koju je grupica iza nas počela stvarati, pa sam otišla pogledati oko čega su to svi sakupljeni u mraku dok stalno škljocaju blicevi. Cijelo to komešanje izazvala je velika dlakava tarantula koju je netko uočio, a kako je bilo dosta mračno jedini način da se vidi bili su blicevi. Normalno da sam ju htjela vidjeti i ja, tarantula se nije previše micala i vjerojatno je jedva čekala da je prestanemo ometati blicevima. Nakon prvotnog uzbuđenja ubrzo smo je ostavili na miru i nastavili večer sjedeći oko ustreptalog plamena vatre pod svjetlošću punog Mjeseca, dok nije došlo vrijeme za povratak u Mendozu.