I evo nas, dame i gospodo! Mi stigli! Welcome! Na pragu Europe, na pragu ”novog svijeta”!
Ni slučajno nemojte pomisliti da će ovo biti još jedna rasprava o Europi, jer to mi ne pada napamet. Iskreno, sere mi se od tih rasprava zadnjih dana, bolje rečeno, u zadnje vrijeme. Mrzim uopće slušati kako se ljudi drže pametni i kao papige ponavljaju nešto što su negdje čuli, kako su svi mudri i puni savjeta za bolji život. Još iskrenije, nekoliko sati prije nego što će ova kolumna biti objavljena, poprilično pijan sjedim za laptopom i lamatam gluposti, a one još brže izlaze iz mene kada u sebi imam ponešto dobrog bijelog vina ispijenog u dobrom društvu. I sam sebe pitam kakve li mudrolije nose sljedeći reci… 
Uživam u životu vjerojatno kao nikad do sad. Kako to, pitate se sigurno, u ovim teškim vremenima? Reći ću vam kako. Otkad sam prestao čitati novine, gledati raznorazne dnevnike i sve ostalo. Otkad sam se prestao pitati – što li je ispravno, a što nije? Ispravno je ono što se meni čini ispravno! To je jedino točno. Ne samo meni, bilo kome od nas. Dakle, ako slušamo sebe. Ja sam sebe malo poslušao pa sam se priupitao što to meni smeta da budem sretan- onda sam shvatio da ima malo stvari koje me NE smetaju, pa sam prestao slušati raznorazne mudrolije okoline u kojoj se nalazim- kako bih trebao živjeti, do koje godine bih trebao što napraviti. Onda sam odjebao vijesti pa više nisam razmišljao koliko je benzin skočio poslije pola noći, jer ionako znam, kada je potreba, sjesti ću u taj auto i voziti se. S druge strane, vožnja auta predstavlja mi jedan od najvećih užitaka u životu, dakle toga se odreći neću ako baš ne moram. Ako i budem morao, neću umrijeti! S druge strane, ne želim slušati zašto je pametno ući u EU ili ne. Da ne duljim, što vam želim reći- ne mogu na neke stvari utjecati i što se manje nerviram biti ću sretniji i zadovoljniji. A opet- neću dopustiti da na mene netko utječe ako znam koja je moja ”istina”. Zar ne shvaćate kolike smo mi budale?
Bude mi žao naroda, ljudi, svega. Bude mi žao gledati kako apsolutno svi žive robotski život, ili još gore, kako svi žive neki tuđi život, i uporno žele biti ono što nisu. Uporno se nadajući ”sutra će biti bolje”, ”sada radim da bih kasnije uživao”, zamišljajući se pod stare dane pet metara od mora, sjedeći za nekim drvenim stolom, pijući bevandu, sretan jer si ”odradio svoje” i sada uživaš u plodovima rada- ne shvaćajući da si naglo okinuo glavom o pod, da je život prošao, a da ti nisi ni jednom udahnuo punim plućima, da je 1678 zalazaka sunca prošlo bez da si im se divio, da nemaš sredstva koja bi ti omogućila kućicu na pet metara od mora, a nema ni drvenog stola, ni bevande, a ni najdražih s kojima bi to podijelio, jer ih većine više nema? To je ona priča koju vam je netko ”prodao” i usadio u glavu. Nemojte se ljutiti, ali po meni je ta ”sutra će biti bolje” priča za totalne naivce i luzere. Postoji JEDINO JEBENO SAD, i to iskoristite! Jučer je prošlo, a sutra još nije došlo. Ovo se čak i rimuje. Jebo sebe pisca, ma kako li me samo ide.
Opet mi izgleda da pametujem kao da sam svu pamet svijeta popio. Ne. Stvarno ne. Možda sam ja samo toliko naivan da mislim da će ovo nekome tko ima volje ovo čitati otvoriti oči, možda bih samo volio da svi vide koliko mogućnosti imaju, možda bih želio da svi koriste svoj maksimum. Jer, tko sam uopće ja da me ljudi slušaju? Nitko. Tko su svi? Zar ne bi trebali svi slušati sami sebe, jer za sebe znamo najbolje. Bi. Ali tko smo mi? Molim vas, sami sa sobom doma sjednite i pitajte se malo: Tko sam ja i što uistinu želim?
Ako stvarno budete iskreni prema sebi shvatiti ćete da se jako malo poznate. Shvatiti ćete da živite u itekako dobro uhodanoj šabloni i da, ruku na srce, i ne želite previše mijenjati, jer čovjek je takav da se grozi velikih promjena. Onda se pali tv i počne priča o boljem životu, po tko zna koji put, na našoj premiloj majčici Zemlji. Aktualno, baš sada, EU. Stvarno vjerujete da nam EU donosi čuda? Da, kućice od čokolade će narasti u šumi, Crvenkapicu neće pojesti vuk, narasti će vam pimpili ,baš onoliko koliko ste oduvijek htjeli, a Jenna Jameson biti će prva susjeda! Kako da ne. Ono što mene najviše ljuti kod nas, sirotinje Hrvata je da su nam razlozi koji navodimo kao ”DA” najčešće:
-stari moj, sada više nećemo morati biti u onom redu za sirotinju na granici, sada ćemo ulaziti u Sloveniju na onoj kućici gdje iznad piše EU! Kao gospoda! Uštedjet ćemo koju minutu! ( Da, inače svih 2 puta godišnje što idete preko granice po dvije tune Rio mare i 4 Barilla pašte i pokažete pasoš, što traje punih minutu, oduzima toliko živaca da će vam sada biti lakše)
- stari moj, moći ćemo po auto bilo kamo, ma znaš koliko jeftinije! ( a da? A jesi li se pitao sa kojom lovom? ) Tako je! Živjeli Hrvati ! Radije gol i bos nego loš auto!
Ovo su najčešće razlozi koje sam čuo ”sa strane”, dalje se nisam trudio. I onda u svojoj čupavoj glavi radim cijeli suma-sumarum priče i shvaćam: ne možeš kriviti ljude. Većina u ovoj državi sretna je da radi. Dolazi kasno s posla gdje kasni plaća. Ionako spaja kraj sa krajem, i čovjek nakon posla onako umoran sjeda pred tv gdje ga krcaju informacijama ( najčešće negativnim, a u ovom slučaju dok prezentiraju EU, obraćaju mu se kao kad su nas kao djecu uvjeravali da postoji Djed Mraz). Što preostaje običnom građaninu? Vjerovati im, naravno! Vjerovati u bolje sutra, imati nadu. Nada umire posljednja. Nažalost, od nade, snova i želje ništa. Jebeni Djed Mraz ne postoji!
Zašto sam ovako okrutan i iskren? Zato jer živim ovdje skoro 30 godina. (Isuse, već toliko!) Jer ponekad sjednem i proučavam ljude. Volim psihologiju općenito i volim promatrati. Što shvaćam? Da je snaga marketinga tolika da je jednostavno nemoguće zaustaviti lavinu koja je krenula i ne zaustavlja se. Da smo mi narod koji jednostavno ima bogomdanu prirodu koju može koristiti za sve, ali ne koristi. Da imamo predivno more, obalu i da bi cijela država mogla živjeti samo od turizma. Ali ne živi. Da bi mogli izvoziti pšenicu, ali mi je ne izvozimo, nego uvozimo. Da bi mogli svi lijepo živjeti, uživajući u blagodatima podneblja gdje živimo. Pogledajte nas, Primorce. Oduvijek nas svi guze, a mi ih lijepo dočekamo. Što nas više šutaju, mi se sve više pustimo. Oduvijek smo takvi. Opatiju nam je izgradila Austro-Ugarska, a mi se dičimo hotelima. Onda oni dođu u raspadno stanje, pa ih stranac kupi. Onda svi plačemo. Ako ništa drugo , barem lijepo izgledaju. To je EU. Bar je ja tako gledam, ovako blesav, ne prateći medije. Onako, iz prikrajka. Daj Bože da nisam u pravu. Doći će netko tko ima love da nas kupi u sekundi. Nema milosti. Tako će nam i sve ostalo sada preuzeti. Proteklog stoljeća vodila se najveća bitka za naftu, a sada će se za vodu. Mi smo zemlja bogata vodom. Da li ćemo to biti za 50 godina? Naravno da ne. Ne moraš biti Einstein da vidiš ove stvari.
Zajebimo sad EU, pitajmo sebe koliko je materijalno postalo bitno. Sve se svodi na materijalno, koliko god mi imali romantične predodžbe da nije tako. Prosto pa popizdim kada mi krenu sa onime: ”samo ljubav je bitna”, jer klišeja mi je inače pun klinac. Pravu ljubav još jedino od psa mogu doživjeti. Rekao je onaj rudlavi Kerum- svaka roba ima svoju cijenu, misleći na ljude. I tu se slažem. Tko ima, upravlja. Tko nema, pristaje na svašta. A siroti puk je stjeran u kut da jednostavno nema izbora. Pod krinkom neke demokracije i olfa vlastitog izbora, veći si zarobljenik sada nego što je siroti crnac bio dok je pamuk brao. Samo sjedni i razmisli.
U svojoj ludoj glavi napravio sam Mauropsku Uniju, znači, kako izgleda život u njoj:
-na nekom izmišljenom satu svopćeg vremena, jednostavno usporavam vrijeme i cijeli životni tempo je puno sporiji
-ljudi ponovno slušaju svoju intuiciju, srce i žive po svojim, nenametnutim pravilima
-ja osobno vozikam se na potezu od Rijeke do Labina morskim putem u staroj crvenoj Alfi Spider iz tamo negdje 1968, sa plavušom košarice broj 5, čiju kosu krasi predivni bijeli slamnati šešir i razmišljam gdje bi mogli pojesti dobar ručak, i kasnije se vratiti u Opatiju da plešemo na terasi nekog hotela, gdje mi svira pravi band, a ne neki oronuli tzv. glazbenik koji u svoju onemanband klavijaturu trpa loše matrice i osvjetljava ga rasvjeta koje bi se posramio i učenik elektroškole da je mora napraviti za maturalni rad, napravljenu od najjeftinijih dijelova iz Chipoteke
-granice ne postoje, svi su sa svima prijatelji, zrak je čist, i miješaju se mirisi bora i soli
-ne postoji jebeni fejsbuk da saznam sve o svima, već iz svih dijelova svijeta dragim ljudima šaljem razglednice, a onoj koju volim pisma koja sadrže više od ” lijepi pozdrav iz Barcelone, miss U, bubi bubi, šubi dubi”
- da ljudi stvarno ( rekli bi moderno, onako pederski- ”zaozbač”) počnu stvarno govoriti ono što misle, tj. da žive svoje riječi
Isuse, koliko serem, otkud li sve ovo izlazi?
U komentarima slobodno napišite što bi vi još voljeli vidjeti u svom idealnom svijetu. Naravno da će me mnogi ispljuvati kako kritiziram EU, ali nije mi to bila namjera. Mislio sam otići puno više u dubinu, ali neću. Nemojte misliti da sam protivnik. Ja sam prvi koji želi da stvarno svima nama bude bolje. Ali jednostavno, prerastao sam priče za malu djecu, i davnih dana shvatio snagu marketinga. Uostalom, sam naslov natjera vas svakog tjedna da me ili čitate ili ne. S druge strane, ove kolumne iz tjedna u tjedan piše tip koji je puno više znan kao glazbenik nego kolumnista, iako jako voli pisati, i ne razdvaja previše te dvije ljubavi. A što li je to doli marketing, drage moje žrtve marketinga? Ako ja, mali, nebitni Mauro, kažem da sam shvatio snagu marketinga, što mislite, koliko su je tek shvatili političari ili neke bitne face u EU?
EU je kao Las Vegas. Svjetlucave zvjezdice se pale, naše okice su se zacaklile od uzbuđenja. Čas smo gore, čas smo dole. ( najčešće dole, ali dobro). Na kraju… kockarnica ( EU) uvijek pobjeđuje. No, to ne znači da se nismo dobro zabavili!
A znate ono, kada su pitali Muju:
- Mujo, što bi napravio da znaš da će sutra doći smak svijeta?
- ništa, pokupio ženu, djecu i pravac Njemačka!
Tako ćemo i mi. Ako sve ode u klinac, ma idemo svi u Njemačku. Tamo je raj!
Najdraži moji,
Svu sreću vam želim do sljedećeg tjedna!
Mauro
p.s. ne sramite se komentirati, a ne zaboravite ni lajkati, ipak je danas mjerilo uspjeha ni više ni manje, nego taj vražji ”lajk”. J
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
Tagovi
Mauro Staraj, maurovizija teklić
Osvojite Esemtan aktiv gel
Sedam urbanih čuda modernog svijeta
Znate li tko su frigani?
Grand finale Riječkog karnevala
Valparaiso
