Maurovizija: Dodiri

Četvrtak, 10.11.2011

Maurovizija: Dodiri

Sve mi više postaje jasno kako su riječi totalno ograničen način izražavanja osjećaja i komunikacije. Možeš biti pjesnički nastrojen do kraja, ali neke stvari ne možeš opisati riječima. U tome i jest ljepota življenja. Možda smo samo, živeći u dobro uhodanoj matrici, jednostavno u sebi zatomili ono svoje iskonsko, ono što nam govori pravu istinu, što nas rijetko ili nikada ne vara- intuiciju. Intuiciju koristimo minimalno, a razum nam radi ”sve u 16”, pa sve što se kosi sa ”logikom” ili ”zdravim razumom” jednostavno nije dobrodošlo u ”našu butigu’‘. Što nam se događa? Redovito se mirimo sa situacijom takvom kakva je i ne poduzimamo ništa ”jer tako valjda treba bit”, a život postaje sve kompliciraniji.

Najljepše stvari u životu su one jednostavne. Svijet je u biti jako jednostavno složen, samo ako ga tako promatraš. Ali ne- mi sami smo sve zakomplicirali, i od tuda kreće sva ona ogorčenost koja nas iz dana u dan okružuje. Čovjek je prestao shvaćati da je svatko na svijetu u nečemu najbolji i jedinstven i da je potreba za borbom ustvari nepotrebna. I što nam se događa? Radimo poslove koje ne volimo, stvari koje nam idu na živce, i ono najgore, redovito biramo krive partnere.

Upitajte se, kada ste zadnji put iskreno poslušali svoje srce? Bez da ste pomislili na onaj klišej- ako slušam srce, zajebat ću se 100%. K vragu s tim. Kad ste bili istinski zadovoljni, kada ste osjetili da vam tijelo drhti od zadovoljstva? Svi mi to imamo u sebi. Ali zaboravljamo.

Riječi ne mogu opisati ono što nas čini živim bićima- dodire. Kako opisati jedan dodir, koji ti promjeni način razmišljanja, slobodno se usudim reći i – tok života? Ne može se opisati. Partnere smo počeli tražiti prema idealnom profilu, po onome što su nam opet nametnuli razni mediji, uzaludno tražeći filmsku priču koju smo jučer gledali na tv-u. Razveselit ću vas- filmske priče u našim životima itekako postoje, samo mi moramo biti ti koji kreiramo vlastiti scenarij, a ne živjeti tuđe scenarije. A kreiramo ga tako samo da ponekad osluhnemo sami sebe. I ja sam mnogo puta sam se zapleo u mrežu ”idealnog profila djevojke”, ali falilo je ”ono nešto”, a to ”nešto” bitnije je od svega ostaloga, jer to ”nešto” ne može doći samo tako, to je isto kao i sa talentima u ljudima- ili je, ili nije.

Nas ljude povezuje ona nevidljiva, neobjašnjiva kemija, kažu da se ”njuhamo” na nesvjesnim nivoima, i to je jednostavno jače od nas, animalno. Zašto onda to ne ”slušamo”, zašto bježimo od toga? Naprimjer, cura koja je meni totalno napeta, mom frendu je bezveze, i u tome jest bit. Različitost. Svatko je tu za nekoga. Jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Dodir- to čudo koje u nama budi one uspavane osjećaje, one za koje smo ponekad pomislili da ih nikada nećemo osjetiti, ili još bolje- neke osjećaje osjetimo po prvi put, i tako su dobri, da smo sretni da smo živi. Zar nije lijepo dopustiti si živjeti SAD i odmah, radeći ono što osjećamo? Je, predivno je, samo si moramo dozvoliti.

Razmišljajući o ovoj temi, vratio sam film unazad i palo mi je napamet kako danas, u vrijeme brzog življenja svi mi živimo tako mehanički, sve nekako ”odrađujemo”, po nekim pravilima, normama. To se nažalost, događa i sa dodirima. Mislim da nisam previše u krivu kada kažem da prvi fizički kontakt s osobom itekako puno govori o nastavku odnosa i da prvi poljubac govori više nego što stane u jednu debelu knjigu. TOČNO ZNAM što slijedi kada se prvi put poljubim sa nekom damom. Što sam primijetio- mnogo njih to radi tako mehanički, bez emocije, jer, kao, tako se mora. To je direktno- piši kući, propalo. Da ne bi ispala kriva samo ona strana, i sebe sam puno puta ”ulovio” kako to radim mehanički, kako tu nema ”onog nečeg” i kako to nije ono što me usrećuje. Naravno, rezultat je poznat- idemo dalje, baš kao što kaže HDZ koji će me izludjeti ovih dana sa svojim trulim reklamama zajedno sa svima ostalima. Ali vratimo se mi na temu- u tom prvom poljupcu, dodiru, osoba sa kojom si može ti reći tako puno toga. Frajerica koja je do vašeg prvog dodira imala gard nedodirljive poljupcem će ti reći: ” tako trebam da me netko zagrli. Dodirni mi kosu, mazi me po vratu”. Pijana partijanerica sa šanka u 4 ujutro uvaliti će ti jezičinu i kao da kaže: ”samo me dobro pojebi, razvali me, ništa drugo mi ne treba”, dok će ti ufurana skockana fufa grickati usnu tako loše, a u sebi će misliti: ” kako sam dobra u ovome. Izludit ću ga, ali večeras mu još ne dam, ja sam jackpot”. Naravno, ta će ”mehanički ” odrađivati stvar, a ti joj se nećeš javiti- nikad. A čak ni tad.

Mi muškarci ćemo, najčešće glumeći frajere doslovce ”presti” kao mačke kada nas pogladi po vratu. Neke žene jednostavno imaju osjećaj za to gdje te taknuti. Divno.
U jednom trenutku dat ćeš joj do znanja da koliko god je sigurna uz tebe i ti si njen mužjak, želiš da te pomazi i izmasira, da se i ti osjećaš sigurno u njenim rukama, da je ona tvoj ”dom” kojem se uvijek rado vraćaš. U onom drugom momentu bit ćeš animalno muško koje je jednostavno želi ”potrgati” i uzeti sve što želi, iako je držiš kao kapljicu vode na dlanu. Grubo-nježno. Toplo-hladno. Ajmo se igrat malo. Divno.

Ne postoje ograničenja- ni godine, ni rasa ni apsolutno ništa u muško-ženskim odnosima. Postoji samo ono da li ćeš ”slušati” što ti druga strana govori pokretom, dodirom. Priznajem, slab sam na dodire, obožavam ”slušati” govor tijela, obožavam kada sam poljubac ima i početak i kraj, kada je to jedna cjelina, kada je to jedan ”film” koji ima početak, zaplet i kraj. Samo trebamo dopustiti jedni drugima- mi budimo muškarci, a vi budite žene. Joj, zar nije dobar osjećaj kada padnu sve maske, i kada učinite jedno drugo sretnim na način da ste samo ono što jeste- ja muškarac, a ti žena? Znate kako kaže ona pjesma:

Honey don’t you understand,
To make you feel like a woman
Makes me feel like a man

Kemija je vražja stvar. To se ne kupuje kao novine na kiosku. Onaj osjećaj u želucu, povišeni otkucaji srca, promjena boje glasa i sam dodir koji je divlji kao rijeka ljubavi koja te kroz svoje brzace vodi do samog ruba, brutalne navale adrenalina, a ti opet upravljaš svojim kajakom. Uživajući u njenoj rijeci. Utapajući se u njoj. :)
Dovoljan je samo trenutak da ovo osjetiš. Jednostavno se događa. Ali trebaš si dozvoliti. Pogled će ti također otkriti mnogo stvari. Ali ništa više od tog samo jednog, malog dodira. Živi smo, ljudi moji- dirajmo se!

Davno sam čuo jednu priču, ne znam da li ću je baš točno ispričati, ali nema veze, shvatit ćete bit: Malo dijete iz Rusije od prvih je dana pokazivalo znakove da je posebno, daleko ispred ostale djece. Prohodalo je puno ranije i jako rano počelo komunicirati sa okolinom. Često puta roditelji nisu shvaćali o čemu to dijete priča, jer pričao je neke ”fantazije” da oni pojma nisu imali otkud to dolazi. Kažu da nije mogao nešto tako pročitati u knjigama i vidjeti na televiziji jer su pratili njegov razvoj. Dijete je, sa svojih 4 godine roditeljima reklo kako nije sa ove planete, da dolazi iz drugog djela svemira, a njegovi roditelji su isprva, naravno začuđeni, kasnije ipak počeli vjerovati svome djetetu. Mnogi ljudi koji su bili puno ”stručniji” također su shvatili da nema nikakve šanse da je dijete negdje moglo ”pokupiti” sve informacije kojima je raspolagalo. Kada su ga jednog dana upitali: ” ok, ako si sa druge planete, reci nam onda, gdje mi ljudi, Zemljani, najviše griješimo, koja je naša greška?” Dijete je flegma odgovorilo: ”uzimate tuđe partnere. Svatko ima svoju drugu polovicu, samo treba pričekati da mu se ona pojavi u životu. Od toga kreću svi vaši problemi”.

Fascinirala me priča o ovom klincu, a sada, da li je to točno ili ne, ne bih znao niti me nije briga. Meni se sviđa. Ne znam puno, ali znam da samo trebamo slušati svoje osjećaje, intuiciju i svoje srce. Dozvoliti ”kemiji” da radi svoje. I zato, sljedeći put kada se budete ljubili, obratite pažnju na sebe, i na onu drugu polovicu. Što vam želi reći? Što treba? Što želi? Sigurno vam jako puno toga ima za ”reći” dodirom. Pripazite- ne promatrajte samo drugu stranu, više promatrajte sebe, i iznenaditi ćete se, koliko god visoko mišljenje o sebi imali, kako ustvari puno toga radite mehanički, ”spavajući na javi”. Probudite se, ”slušajte” i osjetite kemiju. Kemija je prejebena stvarčica.