To jutro Ewa i ja smo krenule autobusom iz El Calafate- a u Puerto Natales u Čileu. Vožnja je trajala nekih pet sati i vodila nas još južnije kroz teritorij Patagonije nadomak Ognjene Zemlje. Na kratko smo zastali u Rio Turbio-u, a zatim stigli do graničnog prijelaza gdje smo na ulazu u Čile morali izaći iz autobusa i sa sobom ponijeti prtljagu na skeniranje. Čileanci su vrlo strogi što se tiče unosa bilo kakve hrane u njihovu zemlju, pa smo prije granice dobro provjerile da li nam je promakla kakva zaboravljena voćka. Putovnice su pečatirala dva carinika, a do njih je bila upaljena televizija na kojoj se prikazivala nogometna utakmica. Bila je to prva naznaka gotovo surealne čileanske ležernosti koja mi je Čile učinila jednom od najdražih zemalja.

Rekla mi je prijateljica da bi voljela da je uz moj blog i kakva karta jer ovako ne može točno smjestiti moje kretanje. Slažem se, karta sve čini nekako realnijim, a i uzbudljivijim. Pri pogledu na ovo i sama se zadivim koliko sam južno bila, skoro na samom kraju svijeta. Iako tako nazivaju Ushuaia-u, za mene je kraj svijeta bio Puerto Natales.

Po dolasku u Puerto Natales dočekalo nas je par ljudi koji su nudili privatni smještaj, ali mi smo se uputile u hostel koji smo rezervirale. Došlo je do neke zabune i hostel je bio pun, ali je recepcionerka već nazvala drugi hostel i tamo nam rezervirala sobu. Zamjenski hostel bio je predivan, iako malo skuplji, ljepši ambijent nisam vidjela. Namještaj i zidovi od svijetlog drva, kreveti s mekanim paperjastim jastucima i poplunima, te svijećama svuda naokolo stvarali su dojam luksuzne skandinavske kolibe. A tek doručak koji svježe za svakog priprema simpatična gazdarica od domaće napravljenog kruha, marmelada i kajgane. Večer kad smo stigle, gazdarica nas je uputila u obližnju gostinu gdje se odlično i jeftino jede, a gosti su većinom lokalno stanovništvo. Hrana je bila odlična, a i cijeli doživljaj ambijenta, ljudi, konobara bio je jedinstven. Čile mi se sve više sviđao, a šetnja gradićem slijedeće jutro samo je to potvrdila. Mirne ulice, šarene limene kućice, dućani s lako razumljivim imenima kao što je Casa Pivčević.

Šetajući rubnim dijelovima Puerta Natales-a stigla sam do mora. Atmosfera tog malog uspavanog mjesta podsjetila me na Život na sjeveru tj. u ovom slučaju jugu.

Kako smo ujutro rezervirale kartu i smještaj za Nacionalni park Torres del Paine u dva i pol popodne već smo se ukrcale na autobus. Na putu nam se pružao pogled na stada Guanaca, bliskih rođaka ljame. Iako su povezani Guanaco je divlja životinja, a ljama udomaćena. Vuna Guanaca cijenjena je zbog velike mekoće i topline i koristi se u proizvodnji luksuznih tkanina. Po ulasku u nacionalni park jedno desetak Guanaca mirno je paslo na nekoliko metara udaljenosti od nas. Ukrcale smo se na trajekt koji nas je preveo preko jezera Pehoe do refugia Paine Grande, neke vrste planinarskog doma gdje ćemo prespavati.

Prvi pogled s trajekta na jezeru Pehoe na veličanstvene planinske vrhunce Los Cuernos masiva Paine. Na trajektu smo se upoznale s čuvarima nacionalnog parka koji su se slikali s većinom posjetitelja

Vrijeme do večere iskoristile smo da na brzinu prošetamo uz jezero penjući se uz strmu stazu, a ljepota divlje prirode bila je nevjerojatna. Rano ujutro krenule smo na prvi trekking do jezera i ledenjaka Grey. Na sreću vrijeme je bilo sunčano te smo penjući se i i spuštajući strmim terenima, prolazeći jezera, slapove, škrtu vegetaciju kao i šumu stigle do odredišta za nekih tri i pol sata gdje smo se malo sklonile u refugio od vrlo jakog patagonijskog vjetra i pojele ručak. Nakon kratkog odmora krenule smo nazad jer nam je isto toliko trebalo da se vratimo. Praćenje brzog ritma Ewe koja stalno planinari bilo je skoro nalik jurcanju i ne moja idealna zamisao uživancije, ali uspjela sam bez većeg napora.

Nezaobilazni patagonijski vjetar na putu za jezero Grey ili Sivo jezero nemilosrdno je dokazivao tko je gospodar tjerajući stabla da mu se klanjaju. Na sreću nije puhalo cijelim putem jer bi vjerojatno pod takvim zamasima brzo pokleknula i ja.

Za slijedeću trekking turu odabrale smo onu koja vodi do famoznih tornjeva Torres del Paine na koju smo krenule iz drugog refugia. Uspinjanje je bilo puno zahtjevnije, posebno zadnjih sat vremena strmog uspona najprije kroz šumu, a pri samom kraju po ogromnim stijenama koje su do zadnjeg trena skrivale pogled na ono što se iza njih skriva. Već potpuno iscrpljena ono što sam ugledala kad sam prešla stijene i stigla na cilj oduzelo mi je dah. Bio je to prizor vrijedan svakog koraka, uzdaha i napora.

Torres del Paine nakon četiri sata uspinjanja izgledali su još magičnije. I koja sreća što smo ih uopće mogli vidjeti, pola sata nakon već su bili obavijeni i skriveni mračnim oblacima, sudbina koja je zadesila jednog mog prijatelja, a i mnoge druge. Nakon iscrpljujućeg uspona nisu vidjeli ništa! Nama se promjenjivo patagonijsko vrijeme smilovalo u pravi trenutak.

Iako je na vrhu nemilosrdno šibao jak vjetar, pronašle smo kakav takav zaklon među stijenama, pojele sendviče i uživale u pogledu. Kad smo se krenule spuštati nitko nije bio sretniji od mene, od sada sve nizbrdo, ali tek su tada počele nevolje. Nakon nekih dva sata počela su me boljeti koljena, a svaki korak nizbrdo predstavljao je pravu muku. Zadnja dva sata spuštanja polako sam uspjela odraditi i jedva dočekala povratak u refugio. Izgleda da je moje jurcanje i junačenje dan prije po kozjim stazama stiglo na naplatu. Ali bol u koljenima će proći, a prizor patagonijskih tornjeva nadvitih nad mistično plavim jezercem ostati će mi u sjećanju zauvijek.

Foto&tekst: Nola

Sljedeći blog pročitajte u petak, 23.12.

Slični članci

• Maurovizija: Kad ona vrišti
• Boudoir: Ivana Kindl
• Waitomo & haka
• Maurovizija: Via Trieste
• Tart s puretinom