Petak, 20.04.2012

Aotearoa – Zemlja dugog bijelog oblaka

Iz Santiaga sam poletjela u subotu navečer, a u Novi Zeland sletjela u ponedjeljak ujutro. Prelaskom međunarodne datumske granice sred Pacifika, koja se nalazi nasuprot nultog meridijana, i putujući oko zemaljske kugle u smjeru zapada izgubila sam jedan dan. Nepovratno, jer se preko nje nisam opet vraćala, ali let iznad te imaginarne linije u bespućima Pacifika koja guta ili daruje vrijeme predstavljao je puno više od običnih 24 sata uobičajenog dana. Pogled na navigacijsku kartu na kojoj se avion kao mala točkica kretao po liniji iznad velikog plavetnila bez čvrstog tla na obzoru opet mi je udahnuo onaj žar i uzbuđenje kad crno na bijelo vidim koliko se daleko od svega nalazim i kako sam nadomak otkrivanja novih, nepoznatih i dalekih krajeva. U Auckland smo sletjeli u tri ujutro, aerodrom je bio prazan i ja sam bila prva u prolasku kontrole prtljage. Pitali su me otkuda dolazim i da li imam gojzerice, ali njih sam izgubila u Južnoj Americi. Nakon upita da li imam drvene suvenire i mog kratkog  „Ne“ dok su skenirali ruksak, prošla sam van. Poslije sam se sjetila da imam jedan drveni suvenir na kojeg sam zaboravila. Sva sreća da im, kod skeniranja, ništa sumnjivo nije upalo u oko.

Auckland, najveći grad Novog Zelanda, i neobično nebo sa sivim oblakom koji se stvorio niotkuda. Surealno, kao i moj prvi dojam ove bajkovite zemlje.

Kombi koji je vozio s aerodroma najprije je čekao da vidi ako će biti još ljudi, a onda krenuo sa mnom i jednim bračnim parom prema centru. Najprije je odbacio njih, pa mene do hostela koji se nalazio na brežuljku u predgrađu. Iako mi je recepcioner rekao da će ostaviti ključ ulaznih vrata pod otiračem nije ga bilo, a vrata su bila zaključana. Nadam se da nikog nisam probudila kucanjem, a nakon nekog vremena pojavio se Michael koji drži hostel i ostavio me u ogromnom dnevnom boravku. Pokazao mi je i dva kompjutera s metalnim kutijama u koje se bacaju kovanice od dva novozelandska dolara (nešto više od 9 Kn) za internet, a za to se dobije samo deset minuta!  Probala sam se mobitelom spojiti na WiFi, ali i to se plaća. Najblaže rečeno bila sam razočarana. U Južnoj Americi je u svim hostelima internet bio besplatan i svi su imali besplatan WiFi. Tamo je također svugdje doručak bio uključen u cijenu noćenja, dok si se ovdje za to sam morao pobrinuti. Morati ću se naviknuti na nova pravila. Najprije sam mami poslala poruku da mi kaže koji je dan i koliko je sati u Hrvatskoj, a nakon samo tri/četiri sata razlike u Južnoj Americi, ovdje se radilo i o različitim danima i sad me točno lupilo koliko sam daleko i ta vremenska razlika mi je bila previše za upiti. Pogotovo u četiri ujutro i nakon toliko dugačkog leta. Pokušati ću opet kad malo odspavam i započnem prvi dan u Novom Zelandu. Ovo se još ne računa.

Luka „Grada jedara“ s 328m visokim telekomunikacijskim tornjem, Sky Tower-om, s kojeg možete ići na Sky Jump, odnosno skočiti s tornja zavezani za žicu.

Odspavala sam par sati na kauču, a onda su oko osam ujutro u dnevni počeli dolaziti i prvi gosti hostela i gledati vijesti uz doručak. Ostavila sam stvari kod recepcije jer je soba tek bila spremna u podne i krenula do centra. Četvrt u kojem je bio hostel bila je zelena i brežuljkasta, s lijepim kućicama, a atmosferom me podsjećala na Englesku. U centar sam se spustila autobusom i kako nisam imala isplaniran boravak u Novom Zelandu, najprije sam otišla u turistički Informacijski centar u Sky Tower-u. Mlada simpatična Kineskinja koja je tamo radila predložila mi je da se odmah sutradan ukrcam na Stray backpackers autobus i odmah mi rezervirala tzv. Pass ili propusnicu za turu po Sjevernom otoku. Najjednostavniji način da se iskusi i vidi što više zemlje, a budući da sam imala samo određeni broj dana, to je bilo savršeno rješenje za mene. Prošetala sam centrom, spustila se do luke i uživala u toplom sunčanom danu. Gradskom autobusnom linijom LINK koja vozi ukrug prošla sam centar i napravila krug po okolnim četvrtima.

U četvrti Ponsonby iz autobusa sam ugledala prepoznatljiv grb na kafiću „Nina’s Takeways“   J Par metara dalje bio je restoran pod nazivom „Murder Burger“ sa slikom bijele mačke crvenih očiju i kineskim lampionom- kreativan i neobičan marketing na djelu.

Iz autobusa sam izašla u najstarijem dijelu Aucklanda, povijesnom Parnell-u, punom restorana, kafića, malih butika i galerija. U jednom kafiću sam dobila i šifru za pola sata besplatnog WiFi-a, a kad mi je prijatelj iz Novog Zelanda na status na Facebooku napisao da se nada da ću što prije napustiti taj ružan grad i otići u razgledavanje pravih ljepota zemlje, to mi je bilo prvo saznanje da Novozelanđani ne vole Auckland, a nije mi bilo jasno zašto. Odgovor sam saznala kasnije…U Parnell-u sam popričala s vlasnicom dućana s predivnim predmetima polinezijskih starosjedilaca Maora, zato jer sam tražila Hei matau, maorsku udicu koju mi je naručio jedan prijatelj. Maori su udice nekada rezbarili isključivo iz kostiju kita, što je danas rijetko, pa se upotrebljavaju goveđe kosti kao i žad, a osim što pokazuju maorsku povezanost i ovisnost o moru, simboliziraju snagu, blagostanje, sreću i siguran prelazak preko mora. Danas se nose kao privjesak oko vrata, a prodaju se i kao suveniri. Pri kupnji treba biti pažljiv jer se masovno proizvode u Kini i Indiji, a to su obično one sa smiješno niskim cijenama. Iz Parnell-a sam pješke otišla nazad u centar, pa autobusom nazad prema hostelu. Večer je bila blaga, sunce je na zalasku bacalo predivnu svjetlost na bujne zelene brežuljke, a zvuk zrikavaca podsjetio me na Hrvatsku.

Do sljedećeg nastavka uživajte u priči o naseljavanju Aucklandskog zaljeva s natpisa koji se nalazi u luci.

Tekst&foto: Nola

Slični članci
Sviđa ti se članak? Podijeli ga...

3 odgovora do “Aotearoa – Zemlja dugog bijelog oblaka”

  1. Nola kaže:

    sljedećeg : ))

  2. Nola kaže:

    Hobiti su se skrivali, ali vidjela sam Mt Doom : ) Od slijedećeg nastavka kreću slike pejzaža..bujno zelenilo, pješčane plaže, termalni izvori, vulkani i još mnogo toga ; )

  3. lutalica kaže:

    aaaa novi zeland!vidjela hobite?;)

Odgovori