Naslovnicaa Aktualno Zbog etiketa svake godine u smeću završi 9 milijuna tona hrane u...

Zbog etiketa svake godine u smeću završi 9 milijuna tona hrane u Europi!

Studijom se tvrdi kako je zapravo dobar dio od 90 milijuna tona hrane, koliko se godišnje baca u EU, iskoristiv i stoga EU i njezine države članice imaju moralnu i političku obvezu da poduzmu sve mjere koje su u njihovim mogućnostima da se količina bačene hrane smanji

Podijeli

Svake godine gotovo 9 milijuna tona hrane u Europskoj uniji završava u smeću i sve to zahvaljujući oznakama trajnosti proizvoda, odnosno etiketama na kojima stoji „upotrijebiti do“ ili „najbolje upotrijebiti do“. Rezultati su to nove studije o utjecaju oznaka rokova trajnosti na bacanje hrane u EU.

Prema ovom istraživanju, koje je inače obuhvatilo ukupno 2296 proizvoda kupljenih u 109 trgovina na teritoriju osam država članica EU, najviše prostora za smanjenje količina bačene hrane ima kod mliječnih proizvoda poput jogurta, svježih sokova te pakiranog mesa i ribe.

Zabrinjavajuća je činjenica kako manje od pola građana EU zapravo razumije razliku između pojmova „upotrijebiti do“ i „najbolje upotrijebiti do“, oznaka koje se na proizvode stavljaju sukladno europskom zakonodavstvu. Naime, nakon roka označenog na drugoj oznaci, hrana može biti dobra za konzumaciju najmanje još danima, ako ne i tjednima i mjesecima. No, bez obzira na spomenuto, ista se nerijetko masovno baca na dan isteka označen na ambalaži.

U istraživanje su bili uključeni ne samo potrošači, već i proizvođači, a jedan dio njih izjasnio se kako namjerno koriste kraće rokove trajanja nego što bi trebali jer time zaobilaze potencijalne probleme. Osim toga, istraživanja su pokazala kako se navedena strategija narijetko koristi i kako bi proizvodi kraće ostali na policama trgovina, odnosno kako bi se trgovine na neki način primorale na češće naručivanje robe.

Studijom se tvrdi kako je zapravo dobar dio od 90 milijuna tona hrane, koliko se godišnje baca u EU, iskoristiv i stoga EU i njezine države članice imaju moralnu i političku obvezu da poduzmu sve mjere koje su u njihovim mogućnostima da se količina bačene hrane smanji.  Dodaje se i kako čak i kad ne bi bilo redova ispred pučkih kuhinja i gotovo četvrtine građana na rubu siromaštva, da se radi se o ogromnim količinama hrane u čijoj proizvodnji su utrošene nimalo zanemarive količine resursa poput vode, tla, goriva i radnih sati.