Nevjerojatan tjedan je iza mene. Nevolje sa brukanjem od prošlog tjedna nisu prestale, dapače, produžile su se i u ovaj. Živo me zanima što bi neki profesionalni astrolog imao za reći o mom položaju zvijezda proteklih deset dana, jer zabave u životu mi ne fali. Nakon prošlotjednog gostovanja na tv-u gdje sam se pokazao kao pravi super-talent ( NOT), ovog tjedna više su na redu bili razni eventi gdje je pristustvovala moja malenkost.
Ne znam što se u zadnje vrijeme događa, ali očito je da sam si dao oduška jer izlazim više nego cijele godine. Možda je to zato jer su si Koktelsi uzeli 15 dana odmora, a možda i zato jer je došla zima i svugdje se nešto događa. Moj dobri prijatelj Žika je uz poznatog riječkog fotografa Čekija glavni i odgovorni za pojavu vrlo popularnog kalendara ”Djevojke s Kvarnera” i mnogo mu znači kada mu mi, njegovi banditi, dođemo na taj event i uživamo u pogledu na najljepše ženske primjerke našega grada. Problem je nastao kada mi je javio da se to odvija u isto vrijeme kada i ”Tribute to Queen’‘ koji sam odavno naumio poslušati i pogledati, jer su me oduševili zadnjih nekoliko godina na gostovanjima u Rijeci. Kako čovjeku sad reći- stari, danas je 20. obljetnica smrti Freddieja Mercuryja i ja stvarno to želim poslušati? Nikako. Morat ću nešto iskombinirati.
Zove me kolega Peršić:
-ej, ideš ti na one Riječke pičke?
( odvalim se smijati jer ovaj ni ne kuži da je pomiješao termine)…
Odgovaram da još uvijek ne znam i da kombiniram kako sve to skupa posložiti da bude ”vuk sit i ovca cijela”.
Dođe i taj čuveni petak i sa Janom se dogovorim da prvo idemo na ”riječke čke”, a tada na Queen. Baš me briga, nema opterećivanja. Jana vozi, soundtrack nam ide ovako ”jedna strana- druga strana, jedan auto-dva volana, tko tu pije, tko tu plaaaaaaćaaaa” ( ako niste, poslušajte ovaj genijalni produkt grupe ”Dječaci”), vani zima, murje k’o salate na cesti, a vani zima. Ispred kluba Boa crveni tepih, ulazimo unutra, onako, kao da idemo kavu popit’, a kad ono- škljoca na sve strane, a sa moje lijeve i desne strane brdo lijepih žena. Neke znam, neke ne, pozdravljam, poziram, vidim unutra Žiku, smijem se od uha do uha i mislim si ”Freddie mi na ovom neće zamjerit’, i on bi ostao ovdje na mom mjestu”. Čovječe, ovo je pravi red-carpet, za ovo će Žika na nekom od sljedećih druženja dobiti medalju za doprinos u kategoriji ”međuljudski odnosi u našem društvu”. Ulazimo unutra, atmosfera odlična- super mjuza, a na okupu brdo ekipe koja je super raspoložena. Ugledam frenda koji je ISTO OBUČEN KAO JA, pa zamolim da me slikaju sa njim, ”čovjekom koji ovdje ima najviše stila”, i naručujem piće. 
Evo jedne razlike između muškaraca i žena. Žene bi popizidile da vide ”tamo neku kravu” koja se isto obukla, a mi se sprdamo na svoj račun i još se slikamo. 
Trešte 80-e, nikamo mi se ne ide, ovo je super!
Nakon druženja se ekipicom, ipak odlazimo na Tribute to Queen, jer plana se treba držati, i naravno da ne ostavljam kaput kao svi normalni ljudi dolje u garderobi, nego ga uzimam sa sobom, i mislim si- već ću ga negdje uvaliti. Idemo na kat Sterea i zamolim dečke na miks-pultu da mi spreme kaput tamo negdje kod njih. Nema problema. Ne još. Bit će kasnije. Kako? Eto kako:
Nakon koncerta koji nije bio kao prošlogodišnji i oni posljednjih par godina jer je band promijenio pjevača, naravno da sam otišao po kaput. DJ-a i dečke na miks-pultu dijeli jedna ograda od publike, ograda koja je pričvršćena za stepenice. U onoj buci, DJ mi pokaže rukom da se provučem ispod ograde da pronađem svoj kaput, ja se svom silom uhvatim za ogradu. Naravno, baš za onaj dio koji se inače otvara, ali ja to nisam znao. Dakle, pretpostavljate- taj komad koji se otvara, povukao sam prema sebi svom snagom, i udario se po nosu toliko da sam mislio da ću se onesvijestiti. Taj udarac me bacio unatrag i počeo sam padati po stepenicama na dolje. Kažu svjedoci da sam izgledao kao usporeni snimak. Ne znam ni sam kako sam se zaustavio nakon nekoliko prevrtanja niz stepenice. Pomislio sam da mi je slomljen nos zbog siline udarca, a bol je bila sve jača. Naravno da mi se ovi moji na vrhu stepenica smiju i deru: ”kao zadnja pijandura”, a Jana majčinski dobacuje: ”odi po led, odi po led”. Stavljam led na svoju kljuku, ali boli i dalje. Smijem se, jer sam stvarno mogao gadno proć. Kad smo došli do auta i pojeli burek, pogledao sam se u zrcalo i shvatio da imam takvu kvrgu na nosu, i da mi je kljuka toliko crvena da sam momentalno ispalio:
-izgledam kao Rudolf!
-koji sad pak Rudolf?
-pa sob Djeda Mraza!
Dakle, draga dječice, ako imate kakve želje, javite, jer ove godine ja razvozim poklone. Ovog Božića neću nositi božićnu kapicu kao inače, ove godine nosim one rogove. Samo da ih nađem negdje, odmah kupujem. Umjetni nos mi ne treba, imam original. Samo me strah da će to blagdana već postat plav. I sve mi je veći. Nos, naravno.
Cijeli ovaj događaj bio bi super da sljedeći dan na portalima i fejsu nije osvanula slika mog ulaska u klub po crvenom tepihu, baš onaj trenutak kada sam skužio što se unutra događa i kada je krenulo ”školjoc-škljoc-škljoc”- na slici izgledam kao malo veselo dijete, izraz lica koji je teško opisati. Oduševljenje koje je zadnji put na mom licu bilo vjerojatno onda kada su me roditelji 80-ih odveli u Trst, zemlju igračaka. Kao da ste malog klinca pustili u Diznilend. Kao da ste psu dali keksić. Eto tako. Ja tradicionalno blijed sa glupom facom ( i tada još uvijek cijelim nosom), pokraj iskvarcanih manekenki i Jane u pozadini koja sve skupa promatra pogledom: ”Bože mili, što je meni ovo trebalo?”
Dan poslije imali smo feštu s bendom, da konačno proslavimo našu uspješnu ljetnu turneju koja se produžila i na jesen. Svi dečki iz banda, svi tehničari plus menadžment i bliski prijatelji benda. Ni jedne žene, totalni jaja-parti. Zabava zagarantirana. Ne mogu opisati kako to izgleda kada se nakon onog ”spartanskog režima” ljeti, kada ne pijemo i pazimo na prehranu i sve ostalo samo da preživimo tempo, ekipa opusti i popije. Naravno, to je bilo potpuno ”oduzimanje” i mislim da jedino svi zajedno možemo jedni drugima ”popunjavati” rupe u sjećanju.
Ni te večeri mi nije falilo srama, jer smo nakon konobe nastavili dalje naokolo po kafićima, a ja sam na glavi imao košaricu za kruh, vrlo vjerojatno misleći da je to fora u tom trenutku. Završili smo i kod prijatelja na momačkoj, a za kraj i po kafićima gdje se više nije znalo tko pije, a tko plaća. Sve me to podsjeća na onaj izvrsni film ”The Hangover”. Ovo je bila totalka! Mislim da mi je sve ovo na kraju i trebalo, koliko god je sljedeći dan proveden u teškoj muci i patnji, i taj dan bi savršeni soundtrack bio ” Što je meni ovo trebalo?”.
Tko zna kako smo se dovukli doma, kad sam se probudio, poželio sam ”posložiti” sve kockice i popuniti rupe u svome sjećanju, nazvavši neke ljude s kojima sam se noćas družio.
Nisam trebao dizati slušalicu, mogao sam samo upaliti kompjuter. Na fejsu slika mene u narodnjačkom klubu kako se blejim u fotoaparat, a vlastiti brat me drži u zraku. Neprocjenjivo!
Bravo, Mauro, dušo rokerska!
Opustimo se, narode, muzika nije gimnastika, a prosinac je tu, svakome od nas ponekad dobro dođe jedan ”hangover”.
Ne stane u jednu kolumnu sve ono što se događalo u zadnje vrijeme. Sljedećeg četvrtka čitajte o rođendanima- kako onom Radio Trsata, tako i mog vlastitog. Inspiracije ne fali.
Do sljedećeg četvrtka, živi bili, jeli i pili!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic
Tagovi
djevojke s kvarnera, Mauro Staraj, Maurovizija
Maurovizija: Kad ona vrišti
Maurovizija: Via Trieste
Maurovizija: Momačka
Maurovizija: Životinje
Maurovizija: Zašto ljudi ulaze u brak?
