Moje primorsko lokal-patriotsko srce ovih dana je posebno zadovoljno. Divno kuca u ritmu koraka dok šećem po SUHOJ cesti i priznajem, pomalo se naslađujem kada vidim da jedino ovdje ne pada to čudo koje prijeti cijeloj zemlji i koje je, očekivano, zemlju dovelo u totalni kaos. Nemojte me krivo shvatiti da se naslađujem s ružnim vijestima kako ljudi lome kosti dok se poskliznu po ledu, jednostavno sam sretan i svakim danom sve ponosniji da živim na najljepšem mjestu na svijetu. Gdje nema toga. :)
Blaženi fejsbuk na kojemu odmah procure štosne sličice, pa me najviše oduševila ona gdje je slika cijele Hrvatske i zabijeljeno je sve gdje je snijeg padao. Padao je svugdje, baš svugdje, osim u jednom malom kružiću tamo u samoj špici Kvarnera. Moja Rijeko, što te volim.
Moram priznati da je totalni doživljaj bio u siječnju šetati Lungo-mare kratkih rukava, zato nam valjda sve sada dolazi na naplatu. Ne pamtim ovakvu hladnoću, grijem se na sve što stignem. Klima mi je nakurena na 28, a ako je kriza palim i fen da zagrijem noge dok gledam film. Razmišljam čak o onom kaloriferu koji je bio hit tamo negdje 60-ih, pa ga uvališ u krevet među noge. Izguglao sam nekidan i električnu deku, ali mi se ne sviđa ideja da se ona mora montirati ispod, na madrac. Ako se odlučim za kupnju, kupit ću dvije. Jedna ispod, jedna iznad. Uvijek skroman. 
Nevjerojatne prognoze stižu nam s televizije, kažu svugdje će snijeg, a i prognoza na mom Android mobitelu kaže potpuno isto. Vjerojatno i GayPhone ima istu prognozu. Ogromna snježna pahuljica prekriva mi ekran još od prošlog vikenda, međutim, snijega nema. Kažu, ovaj vikend će. Zbog nevremena svakodnevno nam otpadaju nastupi i po tom pitanju uopće nisam sretan jer sam baš željan pozornice. Osmijeh na lice mami mi Kerum koji je u valjda svim montažama koje su napravljene u posljednjih 10 dana, jer Split je okovan snijegom, na što Splićani, naravno nisu naučeni. Željkec vjerojatno nije dostupan za intervjue nego je vrijedno stavio lopatu za snijeg u bunker svog Ferrarija i sad ljudima čisti pred kućom. Čak čujem da misli napraviti skijalište na Marjanu, a divovska žičara, šesterosedežnica, će na vrhu biti prikopčana na desni krak najvećeg raspela na svijetu, kojeg također Željkec misli napraviti. Križ veći od onog u Riu, a Marjan novi Kronplatz. Nova disciplina bit će skijaški skokovi s Marjana na Bačvice, a u doskoku se odmah treba uhvatiti lopticu dok se igra picigin. Otvaranju mondenog skijališta prisustvovat će i Ivo Sanader kojega će tom prilikom posebno ralicom dovesti iz zatvora, a na otvaranju natjecanja u skijaškim skokovima Oliver će pjevati ” Cili je Split rascvala grana, slijaški skokovi sa Marjana”. Vjerujem da će i drugi splitski umjetnici sada dobiti inspiraciju pa Marijan Ban, iz povjerljivih izvora doznajemo, već piše ”Snježnu vilu”, Gibonni u nevjerici okovan snijegom radi na ” Mirakulu 2” gdje će mu sve vokale otpjevati naš Urban, jer nešto su si dobri u zadnje vrijeme. Jasmin Starwars ne vjerujem da će pjevati, on eventualno može pjevati ” Boli, sve me boli”, i naslikavati se na vrhu skijališta kao i uvijek. Razdraganu ekipu na vrhu zabavlja, kao i uvijek, popularni Jole. Dražen Zečić vjerojatno ovih dana puni diskoteke sa svojim hitom ”Zima, zima, led” kojeg prati zanimljiv video-spot, molim, pogledajte.
Od Tončija Huljića ni traga ni glasa, iako mi je ptičica šapnula da radi na novom hitu za Rozgu koji se zove” Ralica”. Iz Magazina nam javljaju da rade na pjesmi ”Buce”, dok TBF više ne pjeva ”Veseljka” nego ”Željka”.
( …mog Željkaaaa,
Moj Villy, moj Jolly, on snijeg čistit voli,
Moj debeljkoooooo… )
Broj polomljenih polako se izjednačava sa brojem nezaposlenih. Netko je nekidan zlobno primijetio da je u Splitu kao i inače, jer da nitko ne radi. Pitaju neku žensku koja je pala: ”Da li vas boli?” Kaže ona: ”Boli me, do boli”. Jako lijepo je to opisala, ljudi su sigurno shvatili da je boli. Kao i Starwarsa. Navodno ljudi ne mogu iz kuće van i htjeli bi da im to Kerum očisti, a on vjerujem, ne može biti tako brz čak ni sa svojim Ferrarijem da sve stigne počistiti pa se ipak nada suncu. Kad kod nas padne snijeg, meni Obi uvijek dođe počistiti ispred kuće. Uvijek. Još lijepo porazgovara sa nonom i ona mu skuha vino, a on kaže: ”ne hvala, čuvam se za riječki karneval”. Divno. Tko je vidio da ja čistim ispred svojih vrata? Gradonačelnik nek mi čisti! A sada dosta o Splitu. Ispada da serem po njima, ali ne. Jednostavno su mi zabavni i inspirativni. Volim Split. Pogotovo Splićanke, ne mogu si pomoći. Zbilja, jače je od mene. 
Dobro, još jedna i prestajem- rekla mi je jedna Splićanka da je njihov grad postao takav cirkus da bi iznad cijelog grada trebalo postaviti šator i naplaćivati upad. Slažem se. Napravite to! Natkriveno skijalište! K’o Dubai, jebate!
Mene snijeg uvijek asocira na druženje sa starom ekipom iz ulice, jer htjeli-ne htjeli, svi smo blokirani i preostaje nam jedino da uživamo i da se dobro zezamo. U sekundi se vratimo u dječje dane i složimo kakvu glupost, najčešće snješka. Prije par godina napadao je gadan snijeg, a mi smo ga najprije ”krstili” kuhanim vinom, a onda se okuražili raditi snješka. Auti se nisu mogli kretati cestom, a bilo je nekih 2-3 ujutro i snijeg je konstantno padao. Mi smo vrijedno radili ogromnog snješka na trotoaru, tako da svi vide naše umjetničko djelo kada se cesta sutra očisti i bude spremna za vožnju. Vrijedno smo trčali doma po mrkvu za nos, netko je donio i lonac za glavu i snješko je ulazio u završnu fazu. Shvatili smo da je to običan snješko i da se ne razlikuje od drugih po apsolutno ničemu. Tada je netko samo krenuo, a ostali složno nastavili- po principu- kad se male ruke slože, sve se može, sve se može- i snješku je u sekundi izrastao pimpili. Cure iz društva oduševljeno su prihvatile igru i našem siroteku radile sve veći i veći pimpili i potpuno mu se posvetile. Detaljno. Valjda su htjele pokazati što su sve naučile u godinama otkada više nismo djeca. I danas tvrdim da se više vremena potrošilo na snješkov pimpili nego na samog snješka, a one se zadovoljno smješkaju. Dijete u nama začas se probudi. A dijete ne zna sakriti svoje najskrivenije želje. Evo, one su ih ostvarile, pa makar gledale u snježnu skulpturu, jer kao što smo u jednom davnom tekstu otkrili, hrvatska realnost je nešto siromašnija od 15cm.
Zanimljivo je to da je ubrzo prošla ralica, već je prošlo 6 ujutro, pa smo samo sjeli u obližnji kafić na kavu, želeći vidjeti reakciju ljudi koji će prvi ugledati Snješka Siffredija. Neponovljiv je osjećaj kada vidite vlastitu majku koja ide na posao i sa čuđenjem gleda u to ogromno, vrhunsko umjetničko ostvarenje, za koje još uvijek nema pojma ( ali vjerojatno negdje duboko u sebi sluti) da i njen prvorođeni sin u tome ima prste…neponovljivo…
Uživajte u snijegu, ljudi… probajte ne razmišljati o bljuzgi, slomljenim kostima i svemu ružnom što nam donosi… proučite jednu jedinu pahuljicu i pogledajte koliko je to divna kreacija nepobjedive prirode koju često zaboravljamo, zastanite na trenutak neka vam to bijelo čudo nježno pada po licu. Budite dijete na sekundu. Ako treba, napravite i ogromnog snješka sa ogromnim pimpilijem. Bilo što. Samo uživajte. Ah da, zaboravio sam. Kod nas u Rijeci JEDINO ne pada.
Do sljedećeg četvrtka, jedan ledeni hug vam šaljem!
Mauro
Pišite Mauru na: maurovizija@teklic.hr
Maurovizija: Kad ona vrišti
Maurovizija: Via Trieste
Maurovizija: Momačka
Maurovizija: Životinje
Maurovizija: Zašto ljudi ulaze u brak?
